Jeleni Radović, tridesetdvogodišnjoj djevojci iz Pive koja boluje od cerebralne paralize, ostvarila se velika životna želja- njene pjesme su, zahvaljujući porodici i dobrim ljudima iz Foče i Istočnog Sarajeva, ukoričene i objavljene u zbirci “Imam pravo”.
Jelena od svog rođenja vodi veliku borbu da se podigne na noge. Liječila se u rodnom Nikšiću, Podgorici i Beogradu. Srednju trgovačku školu završila je u Podgorici i povremeno je radila u nikšićkom Udruženju za pomoć licima ometenim u psihofizičkom razvoju. Sada je u Pivi, u selu Pišče, sa svojom porodicom, jer iz zdravstvenih razloga ne može da radi.
U razgovoru za Radio Foču, hrabra Pivljanka ističe da je presrećna što je knjiga ugledala svjetlost dana, a da veliku zahvalnost za ispunjenje svog sna duguje svojoj porodici i Milanu Gagoviću iz Foče.
Jelena sa Milanom i svojim đedom Gojkom.
Svi koji je poznaju, za Jelenu će reći da je iskrena i uvijek nasmijana i vedra djevojka, uprkos svemu puna životne radosti, koja obožava da se druži i da piše poeziju.
„Ja sam samo jedna osoba koja želi da bude srećna i da se raduje životu, nekim novim stvarima i novim prilikama i da isto tako druge ljude čini srećnim“, rekla je ona Radio Foči.
Život Jelenu nije mazio, ali je zato naučila, što se iz njene poezije može zaključiti, da se raduje malim stvarima i da, kako kaže, uživa u njihovim čarima.
Ima jednostavan recept kako da svima bude bolje, pa nevino i iskreno u stihovima poručuje “da se trudimo da u miru živimo i da jedni druge ni za šta ne krivimo”
U svojim pjesmama savjetuje da se voli srcem i misli glavom i da se kroz život uvijek ide sa izraženim stavom.
Raduje se praznicima- Novoj Godini i Božiću, ukazujući da je među svim prazničnim željama- zdravlje dar od Boga najveći.
Za Jelenine pjesme može se reći da su oda životnoj radosti i ljepoti Božje tvorevine. Uživa u buđenju prirode u proljeće, baš kao i u nasmijanim licima svojih drugarica.
U pjesmi o svom društvu, Jelena kazuje: “Vašim uspjesima se radujem kao da su moji, zato pravo prijateljstvo treba da postoji”.
Kroz poeziju, ona poručuje “imam pravo da budem voljena i da volim, imam pravo za sreću da se borim”.
Roditelji i braća su njena najveća snaga i podrška u životu. Majci LJeposavi, koja je, kako u pjesmi kaže, osmijehom razoruža i jednim dodirom ruke odnese sve njene muke, zahvaljuje se stihovima: “Ponosna sam što si mi ti majka, i što se uprkos svemu trudiš da mi život bude bajka”.
Tata Budislav, kog voli i poštuje do neba, uvijek je za nju tu i uvijek spreman za razgovor o bilo kojoj temi.
“Meni to puno znači, jer tako smo zajedno jači”, stihovi su pjesme naslovljene “Tata, hvala ti”.
Jelena kaže da je beskrajno zahvalna roditeljima i braći za sve što čine za nju.
„Uradili su sve za mene da bih mogla da funkcionišem, ja mogu kako-tako da se krećem, to je dosta solidno. Mnogo sam srećna što mi je Bog dao taj dar da pišem pjesme, jer kroz poeziju mogu da im se zahvalim na najljepši mogući način“, kaže Jelena.
Ona čežnjivo pjeva i o voljenom draganu, koji je daleko od nje.
“Daleko si, ne znaš da postojim, ali ja te volim, pa volim”..
NJena prva zbirka završava se pjesmom “Zašto” u kojoj priznaje da se često pita zašto je sve ovo moralo njoj da se desi.
Mislim da je to moja najsnažnija pjesma kroz koju sam mogla da iskažem svoje emocije kada je u pitanju moja bolest“, navodi Jelena.
Na mnoga pitanja ne zna odgovor, zbog čega, kako kaže u pjesmi, ostaje budna do svitanja.
“Pitam se zašto se nijesam rodila zdrava, kao i sva druga djeca, a kada to pitam sebe, duša mi zajeca…”, stihovi su pjesme „Zašto“.
A onda, nastavlja Jelena pjesmu, zamoli Boga da joj usliši molitve i da joj da snage da nastavi da se bori.
“I zbog sebe i zbog ljudi koje volim. Znam da moram biti jaka, znam da moje najmilije zaboli suza svaka”.
Zbirku „Imam pravo“ objavilo je Udruženje za informativno-kulturnu djelatnost „Sveti Sava“ iz Istočnog Sarajeva, a štampanje knjige finansijski je pomogao Jelenin prijatelj iz Foče Milan Gagović.
„Zahvalna sam majci koja je bila inicijator toga i svojoj užoj porodici, kao i Milanu Gagoviću, velikom čovjeku i velikom humanitarcu“, priča hrabra Pivljanka.
U znak zahvalnosti, Jelena je spjevala pjesmu o svom dobrotvoru, tačnije napisala je zdravicu povodom udaje Milanove kćerke.
Zaslužio si svako dobro od Boga, neka Sveti Vasilije bude čuvar doma tvoga“.
Izlazak iz štampe prve zbirke pjesama veliki joj je podstrek da nastavi da radi ono što najviše voli.
„Vjerujem da će biti još pjesama i još knjiga, ako Bog da sreće i zdravlja“.
Za kraj Jelena ima dvije poruke- jednu za zdrave osobe, a drugu za osobe sa invaliditetom .
„LJudima koji su zdravi poručila bih da ne treba da imaju predrasude, već da nas puste u svoj život, da vide kakvi smo ljudi, pa da tek onda da sude o nama, a osobama sa invaliditetom da nastave da se bore, da nikada ne odustaju, da budu pravi borci i da vjeruju u Boga, u sve naše svece, i u svoje snove. Životni snovi se ostvaruju ako dovoljno vjerujemo u Boga i u sebe“.
Bolest i teška iskušenja sa kojima se hrabro nosi, a s druge strane pažnja i dobrota kojom je okružena i za koju se trudi višestruko da uzvrati, kao da su naučili Jelenu da prepozna suštinu – da se raduje životu i na svemu bude zahvalna.
Ako je tačno da svaki čovjek traga za onim što život čini smislenim, onda bi se moglo reći da je ova pjesnikinja i veliki životni borac sa Pive, a da toga možda nije ni svjesna, svoje „kopno na vidiku“, uprkos svim burama, odavno pronašla.
Foto: Facebook
Autor: Željko Šapurić
Izvor: Portal 083
