„Nekad se u vojsci govorilo “služimo narodu”, a mi u Crkvi se zaista trudimo da služimo narodu. Ja samrukopoložen prije 15 godina za sveštenika, a 17 godina za đakona. Od samog početka me blaženopočivši mitropolit Amfilohije gurnuo u vatru, tako da sam od početka počeo da obilazim bolnice, zatvore i zato imam bezbroj kontakata. Naš narod je zaista dobar i divan. Vjerujte da mi sveštenici, i političari ćemo na strašnom sudu odgovarati jer mnogo možemo da uradimo. Sve od nas zavisi jer narod sluša, i vraća se vrijeme moga oca koji je govorio da su sveštenik i učitelj bili prvi ljudi u selu“, rekao je otac Predrag Šćepanović gostujući KOD Perice Đakovića –
Kako mi kao narod i naša crkva dočekujemo ovogodišnji najradosniji praznik Božić?
Božić vječni zagrljaj boga i čovjeka, neba i zemlje upravo je najradosniji jer je jedino novo pod suncem jeHristos. Zato kada se u bilo kojoj kući rodi dijete, a u Crnoj Gori muško dijete, to je velika radost. Hristovdolazak na ovaj svijet je redost za cjelokupno čovječanstvo. Zato ćemo mi u svim hramovima Mitropolijecrnogorsko-primorske po tradiciji prvo naložiti badnjake, da se oko njih zagrijemo i vidimo još jedan put kako to Hristos dolazi na ovaj svijet skromno, tiho, ne u carskim palatama, nego među hudom obitališta ovaca, jaganjca, tih milih stvorenja.
On nam je time pokazao da treba da budemo skromni i zadovoljnionim što imamo. Badnjaku se, ne zaboravimo, najviše raduju djeca, a svi smo mi Božija djeca i pozvani smo da učestvujemo u toj radosti. Mi smo na hramu imali posebnu radost Božića jer smo ga dočekivalisa Mitropolitom Amfilohijem koji je baš bio rođen na taj dan, i zato mu je ime Risto, posrbljeno od Hristos. On je i dalje tu sa nama u Hramu, njegov grob je postao mjesto hodočašća, svakodnevno ga obilaze mnogi ljudi i prosto Crna Gora sada shvata kakvog je teologa i duhovnika imala, on je bio Vaseljenska ličnost.-Nama je lično mitropolit Amfilohije ostavio svog nasljednika, Joanikija, on ga je lično izabrao?
Upravo tako, on je Joanikija zamonašio u manastiru Ćelijska piperska 1991. godine. Bio je Igumanmanastira Savina, iguman Cetinjskog manastira, rektor Cetinjske bogoslovije i na predlog Mitropolita,patrijarh Pavle je na njegovu glavu spustio mitru jula 1999. godine, u vremenu kada je srpski narod biona velikom raspeću, tada je Crna Gora dobila Vikarnog episkopa. Tako da je poslije Amfilohijevog prelaska sa zemlje na nebo potpuno logičan sljed bio da njegov nasljednik bude Joanikije. Nije bilo u narodu razmišljanja nego i u saboru, njegova svetost Patrijarh srpski Portfirije aklamativno ga je postavio za Mitropolita crnogorsko-primorskog. To je bilo jedinstveno mišljenje svih arhijerereja Srpskepravoslavne crkve. Svetosavka stolica iz 1219. godine na Budimlju drevnom je bila velika čast na koju jesjeo sadašnji mitropolit Joanikije.
-Za bivšu vlast u Crnoj Gori najopasniji je upravo bio, po njihovim procjenama, vladika Joanikije,pokušaj atentata u Beogradu je, ustvari, bila opomena njemu?To je bilo strašno vrijeme pred Litije, vlasti su pripremale onaj bezakonji zakon, jer su vlasti procijenile da Joanikije ima čvrste stavove i sa njim nije bilo nagodbe. Zaboravili su tadašnji vlastodršci da je glas naroda glas Božiji i da je sve sa tim prevrelo, prekipilo i da je pokušaj otimanja crkve bila kap koja jeprelila čašu. Mi smo zaista tog 26. decembra ujutro, baš poslje odslužene liturgije zajedno sa vladikom Joanikijem krenuli na most Slobode da osvajamo slobodu. Te litije su bile svenarodna pobjeda,sveštenstvo je bilo samo na čelu. Mudrost nas je sve vodila, sila Božija i Sveti Vasilije su bili sa nama.
Priča da je sve to slučajno je samo nečija jeftina priča. Niko se na svijetu ne može pohvaliti da je bitkudobio protiv Svetog Vasilija. Njemu se moleći znali smo da je naš put ispravan. Mogu da kažem i to kadaje u Manastiru Župa, a bio sam sudionik, kada su sveštenstvo i vladika Joanikije predložili Mitropolitu da krene, on se dugo, dva dana molio. Kad sam čuo da su mošti krenule iz Ostroga ka Nikšiću, znao sam da je svetac sa nama.
Posebno u toj noći na mostu kada je bilo na ivici građanskog rata, mudrost Amfilohija koji je otišao kod tadašnjeg premijera Markovića i jednom mirnom besjedom umirio narod. Meni se togdana na mostu to nije dopalo, očekivao sam da on nama kaže je li se dogovorio ili nije, pustite caraKonstantina, on je ipak kao mudar čovjek, čovjek Božiji znao da bi jedna njegova jača riječ na mostuSlobode odvela u ko zna šta bilo. I hvala mu, sad tek vidim koliko je njegova mudrost bila velika i što sunjegove umirujuće riječi uticale na sve nas.-U jednom trenutku, u trenutku korone, naša crkva je ostala bez svojih čelnih ljudi. Na njihovo mjestodošli su novi, mlađi, njihovi nasljednici. Da li je crkva dobila novu snagu?Svakako da nove muke rađaju nove junake. Oni sa nama i dalje žive, ali hvala Bogu oni su ostavili svojeduhovne nasljednike koji sljede njihov put. Nije njima lako jer oni su zaorali veliku brazdu u srpskom narodu. Ja sam ponosan što imamo Patrijarha koji govori četiri jezika, koji je svjetski čovjek. Da mi jeneko rekao da ću za Vaskrs zaplakati, onda kada ne treba suzu pustiti, ali kada sam vidio Patrijarha kakoruča sa onim beskućnicima, vjerujte da sam pustio suzu. Hvala Bogu, idemo putem Svetog Save,Nikolaja, Justina, a mi možemo da kažemo da smo imali sreću da smo živjeli u vrijeme MitropolitaAmfilohija i Vladike Atanasija. Bila bi možda nepravda da sada ne spomenem i oca Moma Krivokapićakoji je jedan od najzaslužnijih što je Mitropolit Amfilohije stigao u Crnu Goru.
On je bio jedan divan Božiji čovjek i imao sam i tu sreću da smo bili prijatelji. Kad me neko pita za sveštenika, ja kažem otac Momo pa tri tačke i tek onda dalje.-Kako tumačite sadašnje pokušaje onih koji nam podmeću naziv „Crkva Srbije“ umjesto Srpskapravoslavna crkva?
Čini mi se da se posljednjih decenija čini jedna besomučna hajka, jedna kosmička laž da su Nemanjići biliokupatori, tako da je taj jedan narativ, jedan kancer u Crnoj Gori. Zaista, zbog tog moramo jasno i glasnoreći ko smo i što smo. Da smo Srpska pravoslavna crkva sa eparhijama Crnogorsko-primorskom,Eparhijom Budimljansko-nikšićkom, i djelovima Eparhije Mileševske i Zahumsko-Hercegovačke i primorske, to ne treba kriti i to treba jasno reći. Sačekajmo april, maj mjesec i popis će nam sve reći.
Eto mi imamo paradoks da je u Crnoj Gori srpski jezik dominantan, ali nažalost nije bio službeni jezik. Ipak je najvažnije da prihvatimo realnost, da zagrlimo jedni druge i da shvatimo da u ovoj zemlji pored svih drugih žive i Srbi. Ljudi će nadam se shvatiti da Nemanjići nisu okupatori, da naša crkva nije okupator,evo ja sam porijeklom iz sela Donji Zagarač, moji su 500 godina tu u Staroj Crnoj Gori.
Ne pamtim svoga đeda, ali pamtim u našoj kući kapu sa 4 slova S. Moja baba Milica koja nije imala četiri razreda nam je pričala priče o Svetom Savi.-Bivše vlasti su iz škola prognali Svetog Savu, Desanku Maksimović, Aleksu Šantića i pokušali su iNjegoša. Da li po vama postoji šansa da se približimo trenutku povratka kapele na Lovćen i ispunjenju Njegoševog zavjeta?
Vi znate da su i Durmitor i Rumija iako viši, bili ispod Lovćena, da je kapela bila ta koja je sa Njegošem činila kolos. Vi znate da je kapela bila u grbu Crne Gore 46-te, bili su tu more i petokraka. Eto, mi smo srušili svoj simbol. Da je to uradilo neko afričko pleme mi bi rekli pogledaj ove divljake, a mi smo touradili.
Sedamdeset i druge godine jedan komunistički vlastodržac Žarković je tadašnjem Mitropolitu Dajkoviću rekao: “Svi sudovi pope da ti dosude, kapela će se rušiti i gradiće se mauzolej!”. Ja sam sretao u svijetu ljude koji su čuli za Njegoša ali za Crnu Goru nisu, a vi mu rušite grob. Mi sad imamo već prekodvadeset replika kapele, tako da ona živi u narodu, i daj Bože da će i u Crnoj Gori shvatiti koliki je njenznačaj.
U Boga se nadam da se približava vrijeme povratka kapele i što je rekao Mitropolit Amfilohije, daće se tada pomiriti i narod Crne Gore. Kapelu ne treba da podižemo kao prkos nikome, već da se vrationo što je nekad bilo.
