Jesmo li vas zaboravili mučenici naši!

Licemjerstvu ovih dana, kako sa domaćih tako i sa stranih adresa, očito da nema kraja. Upozorenje stiglo je iz Hrvatske Crnoj Gori upravo zbog najava da će biti izglasana Rezolucija o genocidu u Jasenovcu.

„Zapitao sam se kakav je to istorijsko – politički kontekst i razlog zbog čega to Crna Gora radi. Usvajanjem takve rezolucije, koja je nama čudna i za koju smatramo da se ona poltiizuje i zloupotrevljava za unutrašnja politička nadmetanja u Crno Gori, kao i da će se ona negativno odraziti na evropsku put Crne Gore, ali naravno i na naša bilateralna pitanja“, rekao je hrvatski ministar Grlić Radman.

Međutim, Jasenovac je samo jedna od tema koje su mogle biti teme Rezolucije. Nakon 30. avgusta i oslobađanja Crne Gore od DPS-a koji je sramno ćutao na zločine hrvatske države došli smo do toga da nova vlast, odnosno pojedinci, ipak biraju da otvore pojedine teme koje su u interesu građana Crne Gore i porodica preminulih u ratovima 90-ih godina.

Tako je još jedno pitanje koje je potrebno otvoriti sa Hrvatima pitanje zloglasnog logora Lora. Ministar spoljnih poslova Crne Gore Filip Ivanović još uvijek od početka svog mandata, iako je u konstantnoj komunikaciji sa svojim hrvatskim kolegama, nije pokrenuo ovu temu – a kad će ne znamo.

Šta je bio logor Lora?

Logor Lora je, podsjećamo, bio hrvatski logor u Splitu u kome su mučeni i ubijani Srbi tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije u poslednjoj deceniji 20. vijeka. O svim dešavanjima, kako navode izvori, bio je upoznat cijeli državni i vojni vrh Republike Hrvatske a kroz logor je zvanično prošlo 1.005 registrovanih zatvorenika koji su prošli stravičnu psiho-fizičku torturu iako postoje indicije da ih je bilo daleko više.

Kako piše sajt posvećen zločinima nad srpskim narodom, ovaj kazamat je osnovan na mjestu nekadašnje ratne luke Jugoslovenske Narodne Armije, a nakon odlaska JNA iz Lore, početkom 1992. godine, pripadnici Vojne policije hrvatske vojske preuzimaju Loru

Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, Lora je smatrana za jedan od najužasnijih logora na cijelom jugoslovenskom području tokom ratova 1991-1999. godine. Hrvatska nikada nije priznala odgovornost za umiješanost njenih najviših državnih funkcionera i oficira iz oružanih snaga koji su znali za postojanje logora a od svakog suđenja koja su se vodila za ovaj koncentracioni logor, napravljena je farsa a presude koje su donesene su bile samo ruganje pravdi i žrtvama.

Zarobljenici koji su dovođeni u ovaj kazamat smrti bili su Srbi, kako muškarci tako i žene, a nešto kasnije i Muslimani. Prvobitno je u ovaj logor dovođen srpski narod sa prostora SR Hrvatske a kasnije, kada se zaratilo i u BiH, i sa tih prostora su dovodili civile, ranjenike, vojnike i ratne zarobljenike.

Ćelije u kojima su logoraši bili smješteni nisu imale nikakav inventar niti namještaj te su stoga zarobljenici spavali na hladnom betonu. Ishrana je bila loša i neredovna a fizička zlostavljanja svakodnevna.

A metode mučenja koje su tu sprovođene su bile monstruozne. Civili su pretrpjeli 48 različitih načina mučenja a vojnici 61 od čega – batinanje rukama i nogama, gumenim crijevima, lancima i palicama; „Telefoniranje“ – prikačivši osjetljive djelove tijela na indukovanu električnu struju; Prolazak kroz špalir batinaša; Prijetnje ubijanjem, bacanjem u vodu ili oslobađanjem vučjaka; Prisiljavanje da po tri dana i noći ne smiju ni da sjednu niti legnu; Kopanje sopstvenih raka; Psovanje, Polivanje hladnom vodom iz hidranta; Prisiljavanje zatvorenika da jašu jedni druge; Prisiljavanje da do iznemoglosti trče po logoru; Prisiljavanje na međusobno udaranje; Prijetnje ubistvom tako što su stavljali glave na panj dok su žandari vitlali sjekirom iznad glave; Držanje cijelu noć u buretu sa vodom; Ležanje na žicama od gvozdenog kreveta; Prisiljavanje da ljube pse vučjake; Čupanje ili brijanje na suvo uz prisilu da zatvorenik pojede dlake; Organizovanje lažnih strijeljanja; Gašenje cigareta po tijelu; Gaženje čizmama; Rad u kamenolomu golim rukama; Prisiljavanje da jedu žive gliste, puževe, školjke; Prisiljavanje na javno vršenje seksualnih odnosa među zatvorenicima; Stavljanje cijevi pištolja u usta; Prisiljavanje da jedu tucani kamen i pijesak; „Traženje četnika“ – uvlačenje ruke čuvara u analni otvor zatvorenika u cilju traženja četnika u njegovom tijelu; Prisiljavanje da jedu fekalije“, samo su neki od zločina o kojima piše sajt zlocininadsrbima.com.

U ovom logoru stradalo je i 14 pripadnika nikšićko-šavničke i barske grupe a o čijem slučaju zvanična Podgorica nije uradila gotovo ništa. Krajnje interesantno, u ovom periodu je pokrenuta priča o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici ali i Rezoluciji o genocidu u Jasenovcu. S tim u vezi, reagovalo je i hrvatsko ministarstvo koje je uputilo protestnu notu crnogorskim kolegama tvrdeći da im nije jasno zašto ova Rezolucija sada dolazi te da se ne može manipulisati žrtvama u političke svrhe.

Međutim, upravo politički pritisak na Vladu Crne Gore i na Skupštinu je proizveo ovu Rezoluciju. Ako već „susjedi“ ne žele da se vraćaju toliko daleko u prošlost, Vlada Crne Gore bi mogla da ih priupita šta imaju da kažu o našim državljanima koji su stradali u Hrvatskoj prije samo 30-ak godina u ovom zvjerskom logoru.

Simptomatično je da se konstantno preko leđa Crne Gore nameću ključna pitanja za stabilnost, kako Rezolucije o „genocidu“ u Srebrenici kako domaće tako i u Ujedinjenim nacijama. Međutim, nikada se od Hrvatske niti od federacije BiH nije tražilo da se suoče sa svojom ratnom prošlošću vezano za ove teme. Građanski rat u bivšoj Jugoslaviji svakako jeste bolna tema, međutim, samo ka jednom narodu stižu Rezolucije Ujedinjenih nacija što itekako predstavlja licemjerstvo.

Svjedočenje logoraša

A koliko je mučeno 14 crnogorskih građana u logoru Lora, najbolje govori svjedočenje jednog logoroša, koji je prije 20 godina ispričao za Glas javnosti, strahotu koju je vidio na tom mjestu.

Luka Adžić, Dušan Barović, Ranko Vujović, Luka Gazivoda, Borivoje Zirojević, Dragan Jakovljević, Luka Papić, Miloš Perunović, Pavle Popović i Ratko Simović, svi Nikšićani, kao pripadnike bivše JNA, hrvatske vojne snage zarobile su u Mostaru 1992. Od tada im se gubi svaki trag. Sve do avgusta 2003. godine godine kad su njihova izmučena i izmasakrirana tijela pronađena na ledini kod Mostara.

Kao što je “Glas” već pisao, u pitanju je sekundarna grobnica, što znači da su tijela prvo sahranjena na drugom mjestu, a zatim prebačena u hercegovački grad.
Porodice su im se nadale godinama, godinama su slušali o putešestvijama i svirepim mučenjima sinova, muževa, očeva… A većina ovih vojnika je životni put završila još u splitskom logoru Lora, 1992. godine.

Mario Barišić iz Šibenika, Hrvat koji je kao inspektor išao u obilazak Lore, među prvima je javno progovorio o strahotama kroz koje su tamo prolazili zarobljenici, među kojima je po crnogorskom akcentu prepoznao i vojnike JNA iz Nikšića.

„Vidjeli smo odmah o čemu se radi. Ne možete zamisliti u kakvom su stanju bile te prostorije, poprskane krvlju. Tamo su bili ti nesretnici, izobličeni od udaraca“, nepovezano je pričao Barišić.

On je potvrdio da je zatvor bio prenatrpan, ne samo ratnim zarobljenicima, već ženama i starcima.

Dan koji Barišić nikada neće zaboraviti je 11. septembar 1992, kad je i išao u obilazak Bloka Ce, u kome su bili zarobljenici koji nigdje nisu zavedeni.

Barišić kaže da je bio šokiran onim što je vidio i čuo kako zatvorenici sa crnogorskim akcentom, mole da ih ubiju! Neki od isprebijanih Nikšićani bili su bez jezika, ušiju, svi izobličeni…
„Vidite bolesnike (vojni policajci, prim. nov.) da se smiju, ovi izmučeni, izmasakriran i ne smijete sada dovesti sebe u opasnost da ne bi posumnjali!.

Barišić je tada naveo da je polovinom aprila 1992. nastala panika u Lori kad je Međunarodni crveni krst saznao da su tu dovedeni civili iz Kupresa, Splita i okoline.

Neki civili iz sela Ubli odvedeni su u Loru, drugi u Kuline.

„Tada su sve civile prebacili u Zadar, a ostavili su Crnogorce koje sam ranije vidio u Bloku Ce. Kasnije sam čuo da ih je sedmoro zaklano i da su bačeni u Kevinu jamu“.

Da su Crnogorci iz Nikšića iz Mostara prebačeni u Loru, potvrdili su mnogi svjedoci, pa i žene zarbljene u Kupresu.

“Glas” je zahvaljujući Komitetu za ratne zločine u Beogradu došao do svjedočenja bivših logoraša.

„Bilo nas je pet žena i smjestili su nas u zasebnu ćeliju, pored ćelija u kojima su bili muškarci,“ priča jedna od zatvornica.

Preko puta ženske ćelije bila su smještena četiri Crnogorca iz Nikšića. Svedokinja dalje priča kako su muškarce po cio dan tukli i mučili, a Luku Gazivodu pretukli tako da je ostao ležeći i nije davao znake života. Sjutradan je, kaže, čula neko zakivanje dasaka. Kasnije je vidjela mrtvački sanduk koji su uveče iznijeli u krug, rekla je svedokinja iz Kupresa.

„Jednom vojnom starešini, koga su zvali Crnogorac, stražari su odsjekli uši i natjerali ga da ih pojede“, izjavio je jedan od svjedoka.

Za Luku Adžića jedan od preživjelih kaže da je imao dugu bradu, koju su mu hrvatski stražari obrijali, a zatim ga natjerali da je cijelu pojede.

„Koliko se sjećam, svima su im bile odsječene uši, odnosno čini mi se da je samo jednom od njih ostalo jedno uvo. Oni su bili poređani po podu, tako što su neki bili naslonjeni na zid, a neki od njih u poluležećem položaju. Nekima od ovih ljudi su već bile izvađene oči, a nekima su preda mnom oči vadili“.

„Sjećam se kako je jedan od mučitelja jednom od njih zabio nož u jezik i povukao nož, te mu je odsjekao jezik. Jednom od ovih Crnogoraca nisu izvadili oči, tako da je mogao da vidi šta se dešava, pa su zatim počeli da kolju jednog po jednog. Na kraju, ostao je živ samo ona kome nisu izvadili oči. Jedan od mučitelja je poređao tri noža, jedan pored drugog, i rekao mu da bira nož kojim će ga zaklati“.

Ovaj mučenik, kome je zaista bilo dosta muka i poniženja, upro je rukom u jedan od noževa. Jedan od mučitelja, nisam tačno siguran koji, ali čini mi se da je to bio onaj koji je zahtevao da bira nož, potpuno je pobjesneo – više je ličio na zvijer nego na čovjeka – i munjevitom brzinom dograbio je taj nož i za djelić sekunde prišao Crnogorcu i jednim zamahom odvojio mu glavu od trupa – detaljno je opisao jedan od preživjelih svjedoka koji su vidjeli kako hrvatski zločinci svirepo muče pripadnike JNA.

Za svirepa iživljavanja i za postojanje logora Lora uHrvatskoj niko nikada nije odgovarao. Nacionalni savjet za saradnju sa Hagom, na čijem čelu je Goran Svilanović, a na predlog Komiteta za ratne zločine, novembra 2002. je zatražio da se slučaj Lora preseli u Hag. Na ovakav korak Nacionalni savjet se odlučio zbog toga što je sudija Splitskog županijski Slavko Lozina 29. novembra 2002. oslobodio sve optužene za mučenje građana srpske i crnogorske nacionalnosti u Lori