Njegova Svetost Patrijarh srpski g. Porfirije načalstvovao je 29. maja 2025. godine, na praznik Vaznesenja Gospoda i Spasa našega Isusa Hrista – Spasovdan, svetom Liturgijom u beogradskom hramu posvećenom tom velikom Gospodnjem prazniku, koji je i krsna slava srpske prijestonice.
Stotine i stotine vjernih u molitvenoj tišini, složno i dostojanstveno priticale su ka Vaznesenjskom hramu, u čijem je središnjem dijelu od juče, na blagoslov i utjehu žiteljima Beograda, izložen kivot sa rukom Svetog Save, prvog Arhiepiskopa srpskog.
Patrijarhu su sasluživali Visokopreosvećeni Mitropolit mileševski g. Atanasije i preosvećena gospoda episkopi pariski i zapadnoevropski Justin, umirovljeni kanadski Georgije i lipljanski Dositej, koji je i starješina Vaznesenjskog hrama.
Prazničnu besjedu poslije čitanja odlomka iz svetog Jevanđelja održao je Visokopreosvećeni Mitropolit g. Atanasije, u čijoj sveštenoj pratnji je svetinja juče stigla iz mileševske svete lavre u prijestonicu.
Na kraju svečanog bogosluženja, slavski kolač povodom slave Vaznesenjskog hrama osveštao je Preosvećeni Episkop umirovljeni kanadski g. Grigorije, dok je mnogobrojnom narodu očinsku pouku uputio Svetiji Patrijarh g. Porfirije:
– Neka je srećan i blagosloven naš narod i ovaj grad jer proslavismo Vaznesenje Gospodnje! Gospod se vaznio na nebo, ali nije otišao od nas, nije nas napustio, nego je sa sobom i nas vaznio i jedanput za svagda u svu vječnost sjedinio sa sobom. I još smo blagosloveni danas što je sa nama ruka Svetog Save da nas blagoslovi, da nam ukaže put, da nas rukovodi, da nas izmiri sa Bogom, da nas izmiri svakoga pojedinačno sa sobom, da nas izmiri jedne sa drugima, da nas izmiri među sobom, kao što je nekada ova ruka blagosiljala i pokazivala put srpskom narodu, mirila zavađene u tom narodu, mirila zavađenu braću i ne samo to već i mnogo više od toga. Ova ruka je mirila i druge narode, narode različite ne samo biološki, nego i narode koji su imali posebne načine molitava. To je ono što je potrebno čitavom svijetu, to je ono što je potrebno i nama.
Međutim, ova ruka je učinila što je do nje podvigom ljubavi, molitve i askeze. Otvorila je nebo da bi blagodat Božja sišla među nas. Ova ruka je i sve one koje je vodila i rukovodila podsticala da čine ono čime Jevanđelje započinje i čime se završava – a to je pokajanje; to je da svako od nas pojedinačno zaviri u sebe, u svoju dušu i da Hristom i NJegovom ljubavlju izmjeri sebe, da u svetosti ljubavi Hristove u NJemu kao ogledalu vidi koliki je i kakav je. Ova ruka je pokazivala da je pokajanje preumljenje, da bez pokajanja nema izmirenja, da pokajanje podrazumijeva da praštamo i da tražimo oproštaj jedni od drugih.
Neka bi zato Gospod dao da rukom Svetog Save koja je sa nama i među nama i mi čujemo njegovim molitvama riječ Hristovu kojom počinje Jevanđelje: Pokajte se, jer se približi Carstvo Nebesko! Da i mi čujemo riječ koju smo čuli iz današnjeg odlomka iz Jevanđelja: Tako je trebalo da Hristos postrada i vaskrsne iz mrtvih u treći dan i da se u NJegovo ime propovijeda pokajanje i oproštenje grijehova po svim narodima. Neka Gospod da da ruka Svetog Save miluje, podstiče, ukazuje i vodi svakoga od nas, svaku dušu pravoslavnu srpsku i da njegova ruka nizvede blagodat Božju u nas i među nas. Živjeli na mnogo godina! Srećna slava!
