„Na smrt pretučeni dječak“ i „prebijena studentkinja“ – medijski test za normalizaciju fizičke likvidacije Aleksandra Vučića!

U proteklih godinu dana Srbija je svjesno izložena najagresivnijem obliku informativnog rata u svojoj novijoj istoriji. Kampanja laži, poluistina i manipulacija ne vodi se više samo radi dnevno-političkih poena, već ima dublji i mnogo opasniji cilj — stvaranje narativa o „neophodnom uklanjanju“ predsjednika Aleksandra Vučića. Sve je počelo, gotovo neprimjetno, plasiranjem lažnih vijesti koje su na prvi pogled djelovale kao obične medijske podvale. Vijest da je u Valjevu „dijete prebijeno na smrt“, iako se ispostavilo da se događaj nikada nije desio, kao i priča o „prebijenoj studentkinji“ u policijskoj stanici, koja je takođe demantovana, nijesu bile samo obične izmišljotine. One su bile test. Lakmus papir. Eksperiment u realnom vremenu kojim se ispitivalo — koliko duboko može da ide laž prije nego što društvo reaguje? Koliko brzo se javnost može zapaliti emocijom, prije nego što provjeri činjenice?

Te objave nisu bile cilj, već sredstvo. One su bile probni baloni u širem planu — planu da se stvori atmosfera u kojoj je nasilje protiv političkog protivnika opravdano, pa čak i očekivano. Ako javnost može da proguta laž i manipulaciju u slučajevima „na smrt prebijenog dječaka“ i „prebijene studentkinje“, onda je valjda prirodno da onaj ko se nalazi na čelu sistema koji dozvoljava ubijanje i prebijanje omladine, a to je Vučić, onda on treba i mora biti fizički uklonjen i to se onda hladnokrvno servira javnosti kako sasvim normalna stvar! Jer ako se dovoljno dugo i sistematski dehumanizuje čovjek koji vodi državu, ako se svakodnevno ponavlja da je on „kriv za sve“, bez obzira što je riječ o lažima i manilupacijama, onda se u svijesti pojedinaca briše granica između političkog neslaganja i fizičke eliminacije. To je suština strategije — polako, postepeno, bez previše buke, pomjerati granice dopuštenog.

Od laži do mržnje

Cilj ovih konstrukcija nije samo diskreditacija institucija, već normalizacija mržnje. Jer svaka izmišljena tragedija, svaka lažna žrtva, svaka manipulacija emocijama vodi istom cilju – da se u javnosti stvori slika o društvu pod tiranijom, o državi u raspadu i o vođi koji mora „nestati“. Kad se ta percepcija jednom učvrsti, granica između političke borbe i poziva na nasilje nestaje. Zato su posljednji mjeseci u Srbiji sve više nalik medijskom ratnom stanju: učestalo plasiranje šokantnih vijesti, valovi dezinformacija, orkestrirane kampanje i sinhronizovane reakcije “nezavisnih” medija – sve to ima cilj da se polako pomjeri granica dozvoljenog. Da se javnost navikne na ekstreman govor, na uvrede, na demonizaciju. Da se mržnja pretvori u legitimno političko oruđe.

Kad riječ postane metak

Opasnost ovakvog medijskog inženjeringa nije u tome što ljudi vjeruju lažima, već u tome što one brišu granicu između riječi i djela. Onog trenutka kad političar postane simbol zla, a ne čovjek, stvoreni su uslovi da neko povjeruje kako je nasilje opravdano. Istorija Balkana to je pokazala previše puta. Riječ koja danas pogađa naslovnu stranu – sjutra može pogoditi čovjeka. I zato ovaj proces nije samo medijski, već duboko društveni – i potencijalno smrtonosan. Zato je od suštinske važnosti da reakcija ne bude propagandna, već institucionalna. Brza provjera informacija, transparentnost institucija i odgovornost medija moraju postati refleks, a ne izuzetak. Jer svaka minuta ćutanja znači hiljade novih objava koje siju paniku i gnjev. Medijska pismenost nije luksuz – ona je pitanje nacionalne bezbjednosti.

Istina kao pitanje opstanka

Ovo nije više borba između medija i vlasti, između vlasti i opozicije – ovo je borba između istine i konstrukcije. Onaj ko danas kontroliše emociju, sjutra kontroliše stvarnost. Srbija se nalazi na ivici tog ponora. Ako istina postane relativna, ako laž postane oruđe politike, ako se ubije povjerenje – tada se više ne ruši samo jedan sistem, već sama ideja društva. Zato je ovo trenutak da se izgovori ono što se mnogi plaše da kažu: Dezinformacije o „prebijenom na smrt dječaku“ i „zlostavljanoj studentkinji“ nijesu bile laži – bile su upozorenje. Upozorenje da neko testira koliko daleko može ići. A kad jednom prođe test – sljedeći korak više nije vijest. Sljedeći korak je nažalost-metak. I oni koji danas manipulišu istinom sjutra mogu postati legitimna meta istih mehanizama koje su sami pokrenuli. Istorija ne prašta: ko ne uči iz nje, doživjeće je, nažalost, u svom najgorjem obliku!

0 komentara
Najviše glasova
Najnovije Najstarije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare