Iako sam prozvala stručnjake i autoritete iz oblasti arhitekture, istorije umetnosti i urbanizma, odgovor nisam dobila. Niko mi nije objasnio šta smo to tačno sačuvali kroz zastitu rusevine Generalštaba i zašto bi to meni, kao građaninu, trebalo da ima smisla.
Nakon toga se osećam prozvanom da sama pokušam da odgovorim, ali iz onoga što poznajem: ljudske psihe.
Jer ovo više ne liči na brigu o nasleđu.
Ovo liči na ljubav prema raspadu.
Imamo žutu patku kao urbani totem, proteste protiv Beograda na vodi, brižno čuvanje rđom pojedenog nemačkog mosta, i sada – ruševinu Generalštaba kao svetinju. Sve što je polomljeno dobija status „kulturnog dobra“, dok ono što bi da funkcioniše odmah postaje sumnjivo, koruptivno i nemoralno.
Psihološki?
To je neka vrsta kolektivnog opsesivnog sakupljanja, hoardinga – bolesti u kojoj se ništa ne baca. Ni šut, ni beton, ni trauma, ni poraz. Sve „možda zatreba“, sve „ima simboliku“. Grad nam liči na stan u kome se čuvaju pokvareni frižideri jer su „videli mnogo“.
Nekrofilna fascinacija,
ne u bukvalnom smislu, već kao privlačnost prema mrtvom, propalom, nefunkcionalnom. Sve što je završeno, zarđalo, razvaljeno, poraženo – ima veću emocionalnu vrednost od onoga što živi, gradi se i funkcioniše.
Život zahteva odgovornost. Ruševina zahteva samo sentimente.
Gradnja je greh, interes je đavo, budućnost je sumnjiva. Prošlost, pogotovo ona porušena – to je čistoća.
Najlepše je što nas nije mnogo brinulo što je centar Slavije decenijama bio grobnica, ali nas danas duboko uznemirava svaka ideja da se nešto živo napravi. Mrtvo je prihvatljivo. Živo – izaziva protest.
Kada se identitet gradi isključivo na gubitku, ratu, bombardovanju, poniženju -Trauma identitet– onda svako popravljanje izgleda kao izdaja.
Ako nestane ruševina, nestaje i priča u kojoj smo večite žrtve.
Zato se ruševina ne čuva kao opomena, već kao dokaz identiteta.
„Mi smo bolji jer ništa ne rušimo.“
Moralni narcizam.
Čak i kad se sve samo od sebe urušava.
Gradnja je sumnjiva, jer podrazumeva interes, novac, plan.
Ruševina je čista – tu nema niceg!
Stalni otpor životu pod maskom etike.
Protiv Beograda na vodi, protiv sređenog prostora, protiv funkcionalnog grada – ali ne za nešto, već protiv promene.
Jer promena znači da moraš da zamisliš budućnost.
A to je mnogo teže nego da se zalepiš za prošli poraz.
Zato imamo:
– žutu patku kao simbol „borbe“, ali bez vizije
– očuvane raspadnute mostove
– zaštićene ruševine Generalštaba
– kult mrtvih ideja, dok žive smetaju
– moralnu paniku oko spomenika, ali decenijsku ravnodušnost prema stvarnom životu ljudi
To nije ljubav prema istoriji.
To je anksiozni strah od budućnosti.
Društvo koje ne ume da baci raspadnuto – ne ume ni da izgradi zdravo.
Jer bacanje nije destrukcija.
Bacanje je razlikovanje vrednog od bezvrednog.
Blokaderi su tu da cuvaju postojece, da Srbija stane i stoji do propasti.
Mila M Djordjevic
Ovo je najbolja analiza sranja u glavama onih koji se bore protiv bilo kakve gradnje, protiv bilo kakvog kretanja napred. Oni koji su “torpedovali“ projekat uklanjanja onih odvatnih ruševina i izgradnje novog zbilja se mogu nazvati “građevinskim nekrofilima“. Sečamo se histerije kada je građena fontana na SLAVIJI. Bravo, gospođo Đorđevič, vi ste nas, normalne ljudeBranislav, zadužili ovom veoma dobrom analizom. Branislav