Piše: Vladimir Đukanović
U posljednjih nekoliko dana, kao znak podrške protestima u Novom Sadu, hrvatski studenti u Zagrebu i Rijeci istakli su transparent: „Jedan svijet, jedna borba“. Istovjetne parole viđamo i na protestima mladih koji se predstavljaju kao studenti — često radikalni, ponekad anarhistički orijentisani. Simbolika te parole nije bezazlena: ona je ideološki nabijena i predstavlja ozbiljnu prijetnju temeljima svakog tradicionalnog, naročito hrišćanski utemeljenog društva.
Naši mladi radikalni ljevičari — ili, kako smo ih u međuvremenu nazvali, blokaderi — otvoreno govore da žele mijenjati sistem. Kažu da ih ne zanima vlast ni opozicija, nego sistem kao takav. No, ne govore kako bi taj novi sistem izgledao, jer bi njihove ideje pri neposrednom sagledavanju doživjele potpunu političku katastrofu. Podrška koju su do juče imali raspršila bi se kao sladoled na ljetnom suncu. Suština njihove promjene leži upravo u sloganu „Jedan svijet, jedna borba“: to je poziv na totalni raskid s dosadašnjim vrijednostima — istorijom, vjerom, Crkvom, privatnom svojinom, porodičnim vrednostima.
U zamišljenom svijetu tih novih „komunista“, jedinstveno mišljene i bez mogućnosti suprotstavljenog stava, razvijali bi se novi kultovi i obredi — obožavanje ovozemaljskog i prihvatanje običaja koji nemaju nikakve veze s pravoslavnim hrišćanstvom. To već vidimo kroz njihova sektaška okupljanja: javne ceremonije „u znak sjećanja“ koje traju punih šesnaest minuta i odvijaju se bez prisustva sveštenika i bez molitve — formalno ritualiziranje bez vjerskog korpusa, koje mladima nameće novu praksu.
Jedan od osnovnih postulata fondacija koje finansijski podržavaju radikalnu ljevicu širom svijeta — i koje su naročito aktivne u regionu — jeste urušavanje hrišćanstva. Hrišćanstvo, kažu, predstavlja najveću branu ulasku u “totally open society” gdje nema ograničenja i gdje je sve dozvoljeno — osim ako misliš drugačije. Oni koji misle drugačije bivaju marginalizovani, proganjani, često i dehumanizovani. U toj perspektivi, čak i drugi globalni faktori postaju korisni: islam, navodno, ne smeta — već pomaže, jer urušava hrišćanske obrasce.
Zbog toga su globalne NGO mreže često zagovarale masovan priliv migranata u Evropu; dolaskom nove demografske realnosti prema njihovoj logici razbija se postojeći društveni zid, stvara se nova baza moći, organizuje logistika za proteste i, по потреби, pruža podrška za ulične sukobe. Tvrdnje o vezama određenih nevladinih struktura s militantnim grupama i o njihovoj ulozi u obuci ekstremnih aktivista kruže već godinama — i bez ulaska u konkretne dokaze, takve teze intenziviraju strah i polarizaciju.
Kod nas, to se sve pretače u napade na Srpsku pravoslavnu crkvu, na arhijereje i sveštenstvo — dok istovremeno rijetko imamo sličnu oštrinu prema drugim zajednicama ili organizacijama. Na skupovima blokadera često se skreće pažnja na navodnu „odgovornost Srbije za zločine u Gazi“, u znak protesta se nose palestinske zastave — a istovremeno nema izražene podrške Srbima na Kosovu i Metohiji. Takav dvolični narativ jasno pokazuje selektivnost i instrumentalizaciju emocija.
U ideologiji „jednog svijeta“ nema mjesta za protivnike: oni se moraju uništiti — и по потреби физички. Nema empatije prema ljudskom biću koje se smatra „neprijateljem“. Dopušteno je sve: dehumanizacija, izmišljanje i širenje laži, napadi na porodice, pa čak i ubistva — jer kod njih cilj opravdava sredstvo. To nije obična politička borba: to je obračun ideoloških razmjera koji traži potpunu transformaciju društva.
Da li smo mi, kao društvo, spremni da se suprotstavimo ovoj pošasti? Hoćemo li imati hrabrosti i mudrosti da brinemo o svojim tradicionalnim vrijednostima, zaštitimo institucije i obranimo javni prostor od radikalnih pokušaja da ga se presloži? Odgovor zavisi od zrelosti naroda i od sposobnosti da razlikujemo legitimni protest od projekata koji nastoje razoriti temelje našeg identiteta.
Razmislite o tome.