Kada je Ronaldo Nazario stigao u Inter 1997. godine, Italija je bila sigurna u jedno – došao je najbolji fudbaler na svijetu.
Ali ono što je uslijedilo pretvorilo se u jednu od najtežih i najemotivnijih priča u istoriji fudbala.
U novembru 1999, protiv Lazija, Ronaldo pada na travu. Ne zbog duela. Ne zbog faula. Koljeno jednostavno „puca“. Stadion zanijemi. Ronaldo vrišti, držeći se za nogu, a saigrači okreću glavu – niko ne želi da gleda.
Dok ga iznose s terena, suze mu se miješaju s bolom, ali još više s jednom mišlju: „Zašto opet?“
Slijede mjeseci tišine. Rehabilitacija, operacije, sumnje. U Italiji, zemlji taktičkog cinizma, počinju da ga otpisuju. Novine pišu da više nikad neće biti isti. Da je Inter promašio. Da je Ronaldo „gotov“.
Predsjednik Massimo Moratti, međutim, nikada nije posumnjao. Govorio je:
„Ronaldo nije investicija. On je porodica.“
I onda dolazi 12. april 2000. godine. Olimpico. Lazio – Inter. Inter gubi. Ronaldo sjedi na klupi, pogled spušten, kao da i sam ne vjeruje da je tu.
A onda ulazak u igru.
Prvi kontakt s loptom – nesiguran. Drugi – bolji. Treći – onaj stari instinkt se budi. U 63. minuti, Ronaldo prima loptu, kreće prema golu. Jedan korak. Drugi. Nesta kasni pola sekunde. Mihajlović ne stiže. Gol.
Ronaldo ne slavi. Samo spušta glavu i zaplače.
A onda – nešto što se rijetko viđa u italijanskom fudbalu: navijači Lazija ustaju i aplaudiraju. Ne protivniku. Ne golu. Već čovjeku koji je pobijedio strah, bol i samog sebe.
Kasnije će Ronaldo reći:
„Taj aplauz me izliječio više nego sve terapije.“
Ronaldo u Interu nikada nije osvojio Scudetto. Ali je osvojio nešto veće – poštovanje cijele jedne fudbalske nacije. U plavo-crnom dresu, sa koljenima koja su ga izdavala, pokazao je da veličina nije u trofejima, nego u povratku.
Zato, kada Italijani danas kažu „Il Fenomeno“, ne misle samo na brzinu i golove.
Misle na čovjeka koji je pao – i ustao pred cijelim svijetom.