U svetu fudbala se retko dešava da nečija karijera izađe iz ustaljenih okvira. Još je ređe da se fudbalski trener, posle decenija provedenih na terenima i klupama širom sveta, nađe i pred filmskim kamerama. Upravo takvu priču ima Ivan Vukomanović, nekadašnji fudbaler i trener koji je, dobio i zapaženu ulogu u indijskom trileru.Užičanin je tokom igračke karijere nosio dresove brojnih klubova i osvajao trofeje u različitim državama. Sa Bordoom je stigao do titule prvaka Francuske, dok je u domaćem fudbalu bio šampion Jugoslavije sa Obilićem. Navijači Crvene zvezde pamte ga kao pouzdanog čoveka tadašnjeg trenera Slavoljuba Muslina, sa kojim je osvojio dve šampionske titule.Posle završetka igračke karijere, Vukomanović je uplovio u trenerske vode. Put ga je vodio kroz Nemačku, Rusiju, Izrael, Kinu i Belgiju, gde je i započeo ozbiljniji rad u stručnom štabu. Prvu veliku šansu dobio je u Standardu iz Liježa, a posle epizoda u Slovanu iz Bratislave i kiparskom Apolonu, početkom ove decenije usledila je avantura u Indiji.
Na klupi Kerale Blasters proveo je gotovo četiri godine i postao prvi trener u istoriji kluba kojem je ponuđeno produženje ugovora. Za to vreme izgradio je snažnu vezu sa navijačima i ostavio dubok trag u klubu. Koliko je bio popularan među lokalnim stanovništvom govori i činjenica da je glumio jednu od glavnih uloga u indijskom akcionom trileru „Karam“.
U opširnom intervjuu za Glas Srpske Vukomanović je podelio niz zanimljivih priča iz svoje karijere. Jedna od njih vodi u vreme kada je Crvena zvezda igrala kvalifikacije za Ligu šampiona 2001, a crveno-beli su se pripremali za duel drugog kola kvalifikacija protiv kiparske Omonije.
Tadašnji trener Muslin želeo je da u startnu postavu uvrsti mladog Nemanju Vidića, ali ta ideja nije odmah naišla na podršku tadašnjeg predsednika kluba Dragana Džajića.
“Prvu zvaničnu evropsku utakmicu koju je Vidić odigrao za Zvezdu igrali smo zajedno. Sećam se, Bunja (Goran Bunjevčević) je otišao u Totenhem. Došli su Vladimir Matijašević, Goran Đukić, a neko nam je falio u odbrani na Kipru. Sećam se da je bila dilema koga staviti, a Omonija je imala nekog Nemca, Rajnera Raufmana u špicu, 195 cm visok tip, dao je 40 golova glavom. I Muslin me na treningu pita: ‘Šta misliš da stavimo malog (Vidića) da igra s tobom u odbrani? Ti, Matija i on?’ Ja kažem: ‘Super, zemljaci smo, znamo se, imamo dobru komunikaciju. Biće to sve u redu’. I tu Džaja (Dragan Džajić) napravi problem: “Kakav on, gde on… Neću mu ni ugovor dati…’ I Muslin kaže: ‘Džajo pusti, ja sam trener, pusti ga s nama šest meseci, biće mali najbolji štoper u Evropi…’ Džaja je hteo da pusti Vidića, da ga otera iz Zvezde?! Mi odigramo dole 1:1 i Vida je igrao. Tada je ostao s nama i eto dokle je došao“, prisetio se Vukomanović.
Svoj fudbalski put Vukomanović je započeo veoma rano. Već sa 17 godina debitovao je za prvi tim užičke Slobode, gde je brzo skrenuo pažnju na sebe dobrim igrama. Posebno su ga primetili ljudi iz Obilića, koji su u to vreme pravili ambiciozan tim.
“U 17. godini počeo sam da igram za prvi tim užičke Slobode. Igrali smo nekoliko puta sa Obilićem i privukao sam pažnju. Oni su hteli da dođem kod njih. Na kraju sezone igrali smo revijalnu utakmicu u čast tada nastradalog, legendarnog Srbe Stamenkovića. Posle tog meča pozvali su me u klub i rekli: ideš ovog leta u Zvezdu. Bio sam srećan. Međutim, počeli su još intenzivnije da zovu iz Obilića, pravili su pritisak i preko kluba, i jednog dana su došli kod mene kući i doneli novac, dali su i Slobodi više nego Zvezda. Arkan je bio moćan, završio sam u automobilu i odvezli su me kod njega kući, gde sam potpisao ugovor. Došao sam u mladu grupu igrača, momaka skupljenih iz cele Srbije, gladnih, željnih dokazivanja. Došao sam na viši nivo nego u Užicu, gde sam odigrao pune dve sezone. Dve godine proveo sam i u Obiliću, osvojio titulu. Bilo je predivno iskustvo. Bili smo mladi, usijane glave, ali su nas usmerili i izveli na pravi put. Svi pričaju o Arkanu svašta, ali mi smo igrali dobro i dobijali utakmice. Prve sezone smo ušli iz Prve B lige u Prvu A ligu i u drugoj sezoni borili se i osvojili sa Zvezdom tu titulu. Bio sam klinac i najmlađi u ekipi. Šta sam ja znao šta se sve dešavalo, ćutao sam i radio svoj posao. Molio sam boga da me neko primeti“.
Period proveden u Obiliću ostao mu je u posebnom sećanju, naročito zbog discipline i načina na koji je klub tada funkcionisao.
“Prvo, ugovori su nam svima bili isti u Obiliću. Svaki igrač godišnje je zarađivao 10.000 maraka. Niko od nas bivših igrača Obilića nije pitao, ni razmišljao kada će plata stići. A tu je bio i Arkan, koji je stalno bio prisutan. Često je ponavljao da ne smemo da se ponašamo kao propalice, da moramo da znamo šta je disciplina i profesionalizam, jer smo mnogi došli iz malih sredina. Koliko puta nas je zvao na fiksni telefon da vidi jesmo li u stanu u 23 časa. Arkan je znao šta radi. Kad oseti da smo opušteniji, on i treneri su znali da zategnu. Nismo bili zvezde, ali smo živeli svoje snove. Dok je Arkan bio na stadionu, nema povratka kući, ćuti i treniraj. Prvi put smo išli na pripreme na Maltu, u Italiju… To je tada bio pojam, igrali smo jake utakmice, protiv Fejenorda, recimo. Bili smo plaćeni na vreme, živeli u kraju blizu stadiona. Nama je bilo važno da imamo auto, da odemo do svojih, da primimo platu. Ja sam vozio golfa dvojku, dizelaša koji je do Užica trošio više ulja nego benzina. Nije mi tada smetalo“.
Vukomanović se tokom karijere susretao sa brojnim prekretnicama, a jedna od najvažnijih dogodila se u trenutku kada je stigla ponuda iz Francuske. Transfer u Bordo došao je gotovo iznenada, u vreme kada su se u njegovom tadašnjem klubu spremali za evropske izazove.
“Jednog dana, pred kvalifikacije za Ligu šampiona, bio sam u svlačionici spreman za utakmicu, rekli su mi da neću igrati i da odem kod predsednika jer su me prodali. Tada nije bilo interneta, nisam ništa znao. Tek kad sam stigao u Bordo, rekli su mi da su me pratili šest meseci i dolazili u Srbiju da me gledaju. Nisam znao jezik i osetio sam još suroviji nivo profesionalizma. Moj transfer je tada bio najveći kod nas. Mislim da sam otišao za devet miliona tadašnjih nemačkih maraka. Savladao sam jezik i adaptirao se. Klub mi je pokazao poštovanje zbog naučenog jezika. Na kraju sezone osvojili smo titulu, prvu posle više od 20 godina. Dobio sam i novi ugovor na još pet godina“.
Posle epizode u Francuskoj usledio je povratak u srpski fudbal, ali u specifičnim okolnostima. Bordo ga je poslao na pozajmicu, a Vukomanović je tada odlučio da prihvati ponudu Crvene zvezde.
“Kod nas u Srbiji bila je i obaveza vojnog roka, a kasnije je došlo i do promene trenera u Bordou i smanjen je broj stranaca van Evropske unije. Novi trener je rekao da mu ja i još dvojica igrača nismo potrebni. Klub me je poslao na pozajmicu. Bile su neke ponude, a kada su mi rekli za Zvezdu, odmah sam rekao: ‘Idem u Beograd i rešavam vojni rok’. Voja Kis je to sredio. Upao sam u vrhunsku generaciju u Zvezdi, bili su tu: Goran Drulić, Mihajlo Pjanović, Mile Aćimović, Branko Bošković, Milivoje Vitakić, Nenad Lalatović, Ivan Gvozdenović, Ivan Dudić, Leo Lerinc, Dejan Ilić, pa kapiten, moj pokojni kum Goran Bunjevčević… Bili smo željni dokazivanja. Imali smo iskusnog golmana Aleksandra Kocića, bio je i Srđan Bajčetić, ali je ubrzo otišao. Bile su to sjajne dve godine, ponovo sam osvojio trofeje i igrao Evropu“.
U tom periodu posebno je značajnu ulogu imao tadašnji trener Slavoljub Muslin, čiji je pristup radu ostavio snažan utisak na Vukomanovića.
“Saradnja sa trenerom Muslinom bila je sjajna. Negde sam se u poslu ugledao na njega. Sa Muslinom sam se upoznao u Monpeljeu. On pre toga nikada nije radio kao trener u srpskom fudbalu. Kada je došao, uveo je nove principe, džentlmenski pristup, nešto na šta nismo navikli. Bio je osveženje u svakom pogledu. Napravio je čudo – te sezone smo primili samo devet golova. Tukli smo, udarali, bili smo prava ekipa. Posle prve sezone došao nam je i Nemanja Vidić, njegov pokojni drug Vlada Dimitrijević, ali i klinci iz generacije ’84, pa Joca Damjanović. Muslin je posle jedne prijateljske utakmice pronašao Marjana Markovića iz Požarevca i formirao dobru grupu igrača, bilo je zadovoljstvo raditi s njima. Imao je vrhunske treninge. Svi u Francuskoj za njega kažu sve najbolje. Kada je Zidan dolazio s Realom protiv Partizana, hteo je da ga vidi. Policija je čuvala Hajat, Zidan je izašao i rekao im da puste Muslina da ga vidi. Muslin ga je bukvalno iz B ekipe prebacio i najviše radio s njim“.
Posebno mesto u njegovoj karijeri i privatnom životu imao je nekadašnji saigrač iz Crvene zvezde, pokojni Goran Bunjevčević, sa kojim ga je povezivalo kumstvo i dugogodišnje prijateljstvo.
“Znali smo se još dok je on bio u Radu, a ja u Slobodi pa Obiliću. Kada smo došli u Zvezdu brzo smo se ‘skapirali’ i bili smo cimeri. Veliko prijateljstvo preraslo je u kumstvo. Dan danas sam u kontaktu sa njegovom suprugom i ćerkom, koja treba da se porodi baš na dan kada je Bunja preminuo – na Vidovdan! Toliko toga smo prošli, tih priprema i svega. Jedne godine smo išli na pripreme u Australiju, a godinu pre toga na Bliski istok – po sedam dana Liban, Jordan, Sirija i ponovo sedam dana Liban. Igrali smo dve utakmice protiv reprezentacije Libana, jednu protiv Sirije i jednu protiv Jordana. Zamisli putovanje iz Bejruta autobusom preko planina, kroz Siriju u Jordan?! To iskustvo je neprocenjivo. Prelazak granica, pasoške kontrole u divljini, po planinama i kršu, izlazi carinik, a dolazi FK Crvena zvezda. Ili autobus kojem se u tim planinama zamrzne nafta, pa vozač legne ispod da zapali vatru da odledi… Putovanje od 16 sati iz Bejruta za Aman – neverovatno. Pa Australija, 15. januara sa -15 u Beogradu, letiš dole na +45! Letiš 24 sata, ne znaš gde si. Deset dana ne znaš gde udaraš. Pa turneja u Australiji, putuješ u Adelejd, pa nazad u Pert… Razvalili smo se, ali bilo je sjajno iskustvo. Željko Samardžić je išao s nama, imao je koncerte, ma šou. Kad smo se vratili, igrali smo odloženi derbi zbog tuče. Lep period“.
Posle epizode u Crvenoj zvezdi Vukomanović je ponovo nastavio internacionalnu karijeru, menjajući klubove i lige širom Evrope.
“Prvo sam se vratio u Francusku, pa otišao na novu pozajmicu u Keln. Trebao sam ostati u Bundesligi, jer sam imao ponudu da produžim ugovor, ali hteo sam u Francusku, jer sam se tamo osećao kao kod kuće. Imao sam i ponudu iz Engleske, ali nisam mogao otići jer mi je falilo nastupa za reprezentaciju. Bila je ponuda Mančester sitija, koji tada nije bio ovo što je sada. Posle moje prve sezone u Zvezdi jurio me je Derbi Kaunti. Igrali su u Premijer ligi. Posle jednog derbija došli su u Beograd i sastali smo se u hotelu Interkontinental, ali problem je opet bio mali broj nastupa za reprezentaciju. Posle toga sam otišao u Rusiju, koja tada i nije bila u modi, da tako kažem. Otišao sam u Dinamo iz Moskve, tamo je bio Ognjen Koroman. Bilo nam je super. Dve sezone u Rusiji su predivno iskustvo“.
Posle bogate međunarodne igračke karijere, Vukomanović nije mogao ni da nasluti da će mu upravo Belgija postati mesto gde će se trajno skrasiti i započeti novo poglavlje života.
“Posle svega poželeo sam da se vratim u zapadnu Evropu. Bila je zima, vratio sam se u Zvezdu, trenirao sam s njima. Preko Dike Stojanovića otišao sam u Belgiju. Nikad mi Belgija nije bila u mislima. Otišao sam u Lokeren na godinu dana, tačnije godinu i po. Dobio sam pozive iz Francuske i Holandije. Kako sam naučio flamanski, rekli su mi: ‘Ostani tri godine u komadu, dobićeš i državljanstvo’. Odbio sam sve druge ponude i ostao u Belgiji, gde sam se skućio i od 2010. sam Belgijanac“.
Upravo u Belgiji doneta je i odluka o završetku igračke karijere i ulasku u trenerski posao, gotovo spontano, u trenutku kada je osetio da je vreme za novu životnu fazu.
“Posle sam iz Belgije otišao, odigrao sezonu u Izraelu, kasnije u Kini, pa se vratio. Ponovo sam u Belgiji krenuo s pripremama u svom klubu i osetio zasićenje, već sam bio u 35. godini. Gledao sam mlade momke kako su motivisani i kako trče. Kad sam bio klinac, gledao sam starije i mislio: ‘Daj bre, šta vi još igrate?’ Jednog dana presečem, jul je bio, i kažem predsedniku: ‘Ne mogu više’. Oni su tražili da ostanem zbog mladih igrača, a trener isto, on me je i naterao da upišem trenersku školu. Bio mi je mentor. Prestao sam igrati fudbal, otišao na more i od septembra krenuo sa trenerskom licencom. Upao sam u trenerski posao i krenuo s poslom. Tako to ide“.
Jedno od najneobičnijih poglavlja njegove trenerske karijere dogodilo se početkom ove decenije, kada je prihvatio poziv da radi u Indiji – ponudu koja je stigla gotovo slučajno.
“Da, 2021. sam imao ponude iz Saudijske Arabije i UAE i pozvao me je jedan čovek koga jako cenim i poštujem i rekao mi za ponudu iz Indije. Iz poštovanja prema njemu rekao sam: ‘Porazgovaraću’, iako mi je on dodao da to možda nije moj nivo. Pozvao me je vlasnik kluba, razgovarali smo i imao sam dobar osećaj. Kada sam video energiju oko kluba, milionsku armiju navijača, ali i činjenicu da je klub bio potpuno razvaljen… To me je dodatno motivisalo, jer volim da krećem iz početka i slažem kockice. U Indiji sam bio kao u Engleskoj, menadžer – dobio sam budžet kojim sam raspolagao i mogućnost rada bez ikakvog mešanja. Otišao sam tamo i predstavio vlasniku kako bih radio sa svojim stručnim štabom. Ljudi nam, uz osmeh, nisu odmah poverovali, jer je klub šest godina pre toga bio poslednji na tabeli“.
Rezultati su, međutim, brzo stigli i već u prvoj sezoni klub je napravio ogroman iskorak.
“Uspeli smo, u prvoj sezoni igrali smo finale plej-ofa, nažalost izgubili smo pehar na penale. Inače, na početku sam tražio ugovor na godinu dana, pa ako napravimo posao, produžićemo ga. Oni su, međutim, odmah posle Nove godine tražili da potpišemo novi ugovor i dobili smo nove tri godine, blanko. Uspeli smo da napravimo dobru ekipu sa mnogo mladih igrača koji su završili u reprezentaciji. Imali smo dobru saradnju sa selektorom Igorom Štimcem. Tri puta smo oborili rekord u transfer prodajama. Klub je oživeo, a vlasnik je bio u neverici. Posle tri godine kod mene je došlo do zasićenja. Umorio sam se mentalno i fizički, a stalno smo pravili novu ekipu jer je vlasnik svake godine prodavao najbolje igrače“.
Ipak, rad u Indiji nosio je i brojne izazove, naročito kada je u pitanju svakodnevna logistika i putovanja.
“Smorili su me ti letovi, jer probajte da zamislite da imate 57 letova avionom po sezoni. Indija je ogromna zemlja, bila su i četiri gostovanja na koja, kada ideš, moraš da promeniš po dva leta. Dešavalo se da po tri dana gubimo na gostovanjima, život nam se svodio na avione, terminale, autobuse, hotele… Sve je to sastavni deo posla, ali dođe do umora. Onda Indijci od čoveka bukvalno naprave božanstvo. Znalo mi se desiti da ne mogu da odem ni na ulicu, ni na kafu… I dan danas mi se desi kada prođem kroz Ljubljanu, gde mi brat živi, da me zaustavi stotinu Indijaca… I to je lep deo karijere, ali se čovek umori“.
Uz to, uslovi života i rada u toj zemlji razlikuju se od evropskih standarda, pa je prilagođavanje zahtevalo mnogo strpljenja i fleksibilnosti.
“Došao sam tamo sa Belgijancima koji su profesionalci. Došao sam u grad od tri i po miliona stanovnika, u zemlju od 28 država, svaka ima svoj jezik i vladu, nešto kao EU. Ta država u kojoj smo mi ima 35 miliona ljudi i jedan klub koji igra tu elitnu ligu, koja je privatna, a do ove godine nije bilo ispadanja. Energija oko kluba je ludačka, pa je to finale koje smo izborili za njih bio nezamisliv rezultat. Moj stručni štab i ja smo na početku seli i shvatili da moramo potpuno promeniti princip rada, jer tamo igrači imaju mnogo nedostataka, nemaju omladinski pogon, pa smo morali da radimo osnove sa igračima, bukvalno pas i prijem. Klima je takođe problem, vrućina i vlaga su ogromni, ne možeš da treniraš ujutru. Samo predveče može da se radi, dakle jedan trening dnevno. Moraš pažljivo da biraš strance, jer ne mogu svi da se prilagode toj klimi. Evo primer – za prvih šest meseci sam smršao šest kilograma, moj asistent devet, a trener golmana 18 kilograma u prvoj sezoni. Samo stojiš, a sa tebe se sve sliva. Domaći igrači su naviknuti, a strancima treba vremena da se prilagode. Inače, na večernjim utakmicama atmosfera je lepa, stadioni puni, po 50–60 hiljada ljudi, buka je ogromna. Imali smo dobar imidž zahvaljujući rezultatima. Imao sam ugovor još godinu dana i dobio ponudu da produžimo do 2028. Međutim, bio mi je potreban reset i poslednju godinu ugovora nismo odradili, a vlasnik nas je razumeo. Posle mene, kao za inat, nisu imali sreće sa trenerima. Da bi razumeo Indiju moraš da je doživiš. Indija me je naučila da prestanem da se žalim – kada tamo provedeš neko vreme, onda ti je sve dobro. Imali smo i ponudu da preuzmemo reprezentaciju, ali zbog privatnih obaveza nisam mogao“.
Boravak u Indiji Ivanu Vukomanoviću doneo je i jedno potpuno neočekivano iskustvo – pojavljivanje na filmskom platnu. Popularnost koju je stekao u toj zemlji otvorila mu je vrata filmske industrije, pa je dobio priliku da zaigra u akcionom trileru.
“Da, film se zove ‘Karam’, što u prevodu znači ‘Božja ruka’. Igram glavnog negativca, istočnoevropskog mafijaškog bosa koji u filmu ima neke brutalne scene. Dobar je film, akcioni triler. Radila ga je velika produkcijska kuća. Imao sam reputaciju, ljudi su me voleli, svi su hteli da me dotaknu, poljube, zagrle… nigde nisam mogao bez obezbeđenja. Bio sam, kako kažu, idealan za tu ulogu. Tražili su internacionalca kojeg Indijci vole. Godinu i po dana pre toga pojavio sam se u jednom filmu, gde nisam imao glavnu ulogu, već sam se pojavio u nekoliko scena kao trener kluba. Za snimanje ‘Karama’ pozvala me je jedna produkcijska kuća. Već sam znao da ću otići iz kluba i pitao sam ih zašto baš ja, kad već odlazim. Oni su mi rekli da projekat nema veze sa fudbalom, već da žele da mi daju ulogu u filmu. Njihov režiser, koji je u Indiji na nivou Kventina Tarantina, predočio mi je sinopsis i scenario. Pročitao sam i svidelo mi se. Pomislio sam da je to dobro iskustvo i rekao: ‘Zašto da ne.’ Pitao sam režisera: ‘Hoću li ja to moći da iznesem, ipak je to negativac…’ On mi je rekao da ne brinem i da će biti u redu. Odradili smo jednu probnu scenu i rekao mi je da je to to. Inače, bilo je zahtevno – film se snimao deset meseci. Proveo sam sa ekipom mesec i po dana u Indiji, dve nedelje u Dubaiju i tri meseca u Gruziji na snimanju. Sve je ispalo dobro, film je odlično primljen. Komentari su lepi“.
Tokom igračke karijere bio je deo mlađih reprezentativnih selekcija i sarađivao sa brojnim trenerima, ali jedno iskustvo sa Milanom Živadinovićem ostalo mu je posebno upečatljivo i do danas ga pamti kao važnu životnu lekciju.
“Ima jedna sjajna priča, skidam mu kapu za to što je uradio. Okupili smo se, mislim da je bila 1995. ili 1996. godina. Bila je to omladinska selekcija. Bili smo u Sremskoj Mitrovici i trenirali nekoliko dana. Jedno jutro Živa kaže: ‘Momci, danas nema treninga, idemo na ekskurziju’. Mi smo bili u čudu, onako mladi, usijanih glava. Potrpaju nas u autobus, svi zajedno u opremi reprezentacije, i pravac zatvor u okolini Sremske Mitrovice. Nikada to neću zaboraviti, eto koliko godina je prošlo. I danas imam te slike u glavi. Dolazimo tamo, ulazimo u one zidine. Prolazimo kroz sve to i hvata nas jeza, sve redom. Ulazimo u dvorište, gledamo kako to funkcioniše, zatvorenike kako rade. Sve smo obišli. Ušli smo u neki blok i sledila je edukacija. Izlaze zatvorenici i upravnik im kaže, jednom po jednom: ‘Hajde reci momcima šta si radio, zašto si ovde, koliko si kažnjen…’ Slušaš sve to, vidiš i kažeš sebi: ‘Ma ne bih u životu ukrao ni žvaku!’ Posle toga odlazimo, a Živa nam kaže: ‘Omladinci, samo da znate šta vas može snaći u životu ako ne budete poštovali ono što imate, što vam je bog dao. Nemojte biti bitange, propalice…’ Bili smo u zatvoru 45 minuta. Pazite sad – kada smo dolazili, u autobusu je bilo takvo smejanje i zezanje, a kada smo se vraćali, u autobusu muk. Jezivo“.
Živadinović je, kako ističe, bio mnogo više od fudbalskog trenera. Bio je učitelj životnih lekcija koje su ostavljale trag na generacije mladih igrača.
“Da, jednom smo bili na Kipru sa njim, vodili su nas i u Liban, u Bejrut. Negde smo sedeli. Neko se šalio na engleskom sa čovekom koji radi na recepciji. Dolazi Živa i kaže: ‘Šta je, bitange, za***avate ovog čoveka? Niko od vas ne zna engleski. Bolje bi bilo da danas naučite tri reči engleskog jezika, pa sutra još tri. Naučite osnovne stvari, naučite jezik da znate da pričate, da sutra kada odete u svet možete da se sporazumete’. Bio je u pravu. Tako sam ja posle, gde god sam išao, trudio se da naučim jezik te zemlje“.
Karijera u mlađim reprezentativnim selekcijama donela je i teške trenutke, među kojima je posebno bolan bio poraz mlade reprezentacije Jugoslavije od Hrvatske u Beogradu rezultatom 6:2.
“Na stranu da li je kod nas bilo nekog taktičkog reda ili ne, to je nebitno. Ali krajem prvog poluvremena, pri rezultatu 1:1, Vlada Ivić je dobio crveni karton. Milovan Đorić na poluvremenu hoće da menja pet igrača, a tada si mogao da menjaš samo trojicu. On je promenio nešto na poluvremenu, pa je uradio i treću izmenu. Sa igračem manje, na 1:1, imali smo dobre šanse i onda ja slomim nogu. Stavljaju me u sanitet i voze direktno na VMA. Na rendgenu sam bio u opremi. Ostali smo tako bez dva igrača, a oni su poveli 2:1. Tada je i Ardijan Đokaj povredio zglob i to je bio treći igrač manje. Dali smo mi neki gol, ali smo posle pali. To je kraj avgusta, a iste te godine igrali smo protiv Slovačke u Subotici. Na toj utakmici sam slomio nogu, istu tu. Bio je mart. Oporavljao sam se tri i po meseca u Francuskoj. Igrao sam poslednje tri utakmice prvenstva, posle sam odradio i pripreme sa Bordoom i došao da igram za reprezentaciju protiv Hrvatske, i tu mi na istom mestu još više pukne noga. Posle toga sam se oporavljao četiri i po meseca. Pomišljao sam da je to kraj karijere“.
Uprkos svim problemima i povredama, ta generacija mladih fudbalera izborila je priliku da se bori za plasman na Evropsko prvenstvo.
“Kroz te kvalifikacije došli smo u situaciju da igramo baraž za Evropsko prvenstvo protiv Engleske. Oni nisu hteli da igraju kod nas – bombardovanje, rat, sankcije… Igrala se jedna utakmica u Barseloni, na malom Kamp Nouu. Za tu selekciju, pored mene, tada su igrali između ostalih Vladan Kujović, Nenad Džodić, Milan Obradović, Mateja Kežman, Branko Bošković, Jovan Tanasijević, Nikola Lazetić, Igor Duljaj, Goran Drulić, Mihajlo Pjanović, Veljko Paunović, Marko Pantelić… Vrhunska ekipa! A za Engleze su igrali Stiven Džerard, Rio Ferdinand, Džon Teri, Emil Heski, Frenk Lampard. Dobro su nas nalupali, bilo je 3:0 za njih. Bili su bolji“, poručio je Ivan Vukomanović u razgovoru za Glas Srpske.