Nevladine organizacije, te samoproglašene svjetionike demokratskog društva, koje su do juče s ognjem i mačem branile principe reforme, vladavine prava i raskida sa „starim strukturama“, sada – muk.
Povratak Ranka Krivokapića u fotelju Ministarstva spoljnih poslova, umjesto da izazove bar jedno saopštenje, komentar, tvit – prošao je tiše nego nova verzija evropskog izvještaja.
A gdje su sad te NVO junačine? Gdje su oni brzi refleksi koji su prije samo nekoliko mjeseci punili portale kritikama na račun vlasti zbog Sporazuma sa UAE, kada su s pravom upozoravali na netransparentnost i nedemokratske prakse? Je li ovaj slučaj manje važan? Je li fotelja starog političkog lica u novoj vlasti manji problem od ugovora sa arapskim partnerima?
Kad principi padnu pred partijskim nagodbama
Povratak Ranka Krivokapića nije tehničko pitanje. To je politička poruka. I to poruka koja kaže da kadrovski kontinuitet sa DPS-erom iz bivših dana može bez problema da se provuče pod etiketu evropskog puta. I upravo tu bi nevladin sektor morao da reaguje – ako mu je zaista stalo do principa, a ne samo do povremenog poziranja ispred kamera.
Jer ako je neko godinama tvrdio da se Crna Gora mora očistiti od kompromitovanih političkih figura koje su bile simbol status quoa, onda danas ne može ćutati kada se te iste figure vraćaju – kroz vrata koja su, navodno, bila zauvijek zatvorena.
Kome sada odgovara ova tišina?
Ova tišina nevladinog sektora ima samo dva moguća objašnjenja – ili su umorni od borbe, ili su se, ne daj Bože, politički pregrupisali. U oba slučaja, građani gube. Jer ko će danas da kaže ono što bi oni morali da kažu? Da podsjete da Ranko Krivokapić nije simbol promjene, već simbol potrošene politike. Da njegova ponovna pojava na javnoj sceni nije pobjeda stručnosti, već poraz političke dosljednosti.
Nije problem što se Ranko vraća. Problem je što niko više ne postavlja pitanje zašto se vraća, ko ga vraća i po kojem kriterijumu. A još veći problem je što oni koji su do juče na svaki mig sistema urlikali – danas ne proizvode ni šapat.
Zaborav kao strategija
Možda je najopasniji aspekt ove situacije to što se stvara atmosfera zaborava. Da zaboravimo kako su nas isti ljudi doveli do političke stagnacije. Da zaboravimo kako su isti akteri bili prepreka evropskim integracijama. Da zaboravimo da su neki, koji danas ćute, nekada bili najglasniji kritičari svega što danas mirno posmatraju.
Ako NVO sektor nije spreman da progovori sad, kada se otvoreno urušavaju principi koje su sami proklamovali, postavlja se pitanje – kome oni više služe? Građanima ili partijskim kalkulacijama?
А зашто ћуте “српски” представници у власти?