U političkoj istoriji Crne Gore malo je primjera tako brzog i dramatičnog pada kao što je to slučaj sa Demokratskom partijom socijalista (DPS). Stranka koja je 2020. godine još uvijek čvrsto držala uzde vlasti, danas je svedena na političku senku svog nekadašnjeg uticaja.
Prije četiri godine, DPS je imao impresivnu infrastrukturu moći: 36 poslanika u Skupštini Crne Gore, 404 odbornika širom opština, 19 gradonačelnika, deset ministara, te predsjednika i premijera države. Politički aparat koji je djelovao gotovo neprobojno — bio je simbol kontinuiteta vlasti i stabilnosti, ali i optužbi za klijentelizam, korupciju i autoritarnost.
Danas, slika je gotovo neprepoznatljiva: svega 17 poslanika, oko 250 odbornika, svega tri i po gradonačelnika (politički haos u Šavniku dodatno relativizuje i ovu brojku), i — što je možda najvažnije — bez ijedne ključne izvršne funkcije: ni ministra, ni premijera, ni predsjednika države.
Ovakav sunovrat nije samo rezultat političkih promjena na izborima, već i duboke unutrašnje erozije — pogrešnih procjena, nedostatka reformi, zatvaranja u vlastiti balon samouvjerenosti. DPS, kako kažu neki analitičari, nije znao da bude opozicija, jer se nikada nije ni pripremao da to postane.
“Uvijek ovako pobjeđivali, uvijek lagali sami sebe”, čuje se sve češće među bivšim glasačima i razočaranim funkcionerima. Pobjede koje su često bile produkt moćne mašinerije i kontrole sistema, nisu značile i dugoročnu političku stabilnost. Jer, kako se pokazalo, kada je sistem pao — s njim je pala i iluzija o nezamjenjivosti.
Da li DPS može da se vrati na veliku scenu? Moguće je, ali samo ako prizna razmjere svog poraza, obnovi se iz temelja i prestane da se bavi mitovima o “ukradenim pobjedama”. U suprotnom, ostaje samo da bilježi pad, broj po broj, funkciju po funkciju — kao što to pokazuje i ova turobna politička računica