Premijer Crne Gore Milojko Spajić saopšio je prije para dana da će država isplatiti naknadu porodicama civilnih žrtava ratova 1990-ih, uključujući one stradale tokom NATO bombardovanja Murine i Tuzi, stradale nakon napada i otmice iz voza u Štrpcima, kao i tokom prisilne deportacije izbjeglica iz Crne Gore 1992. godine. Odlukom o dodjeli novca država je konačno priznala krivicu za ove tragične događaje iz naše prošlosti.
Odluka Vlade Crne Gore, koju je saopštio premijer Milojko Spajić, predstavlja značajan korak u priznavanju odgovornosti države za ratne zločine i zlostavljanja iz 1990-ih. Time se na simboličan i materijalni način pruža određena satisfakcija žrtvama i njihovim porodicama. Ipak, pitanje individualne političke i pravne odgovornosti, posebno kad je riječ o Milu Đukanoviću, koji je tada bio ključna politička figura, ostaje otvoreno.
Do danas, Milo Đukanović nije pravno odgovarao za događaje poput deportacije izbjeglica 1992, slučaj Štrpci, niti za civilne žrtve tokom NATO bombardovanja. Iako je javno mnoga od tih dešavanja osuđivao retroaktivno, nikad nije preuzeo ličnu odgovornost. Pravno gledano, samo sud može da ustanovi nečiju krivicu, i to na osnovu konkretnih dokaza i procesa — što do sada nije bilo ni pokrenuto u njegovom slučaju.
Ukoliko ova nova odluka vlade podstakne ponovno otvaranje sudskih procesa ili novih istraga, postoji mogućnost da se i pitanje odgovornosti Đukanovića — ili drugih tadašnjih zvaničnika — pokrene, ali to zahtijeva političku volju, hrabre institucije i međunarodni pritisak.
Kada država odluči da isplati naknade za žrtve, to jeste oblik institucionalnog priznanja odgovornosti, makar simbolično ili politički. Međutim, između priznanja kolektivne (državne) odgovornosti i utvrđivanja individualne (krivične) odgovornosti postoji važna pravna razlika.
Pravda — u najdubljem smislu — zaista zahtijeva da akteri koji su donosili odluke, ili su ih omogućavali, odgovaraju pred zakonom. Milo Đukanović, kao dugogodišnji nosilac najviših funkcija (premijer, predsjednik), ne može biti zanemaren u kontekstu političke odgovornosti. No, krivični postupak zahtijeva precizne dokaze, volju tužilaštva i neovisne institucije — što su dosad u Crnoj Gori često bile sputane političkim uticajem.
Važno je i da se javni pritisak ne umanji upravo sada, kada je država priznala krivicu — jer to može biti temelj za dalje korake: pokretanje istraga, formiranje komisija za istinu, pa čak i tužbe za individualnu odgovornost.
