STANUJE LI VLADA U CRNOJ GORI?

Najnovija dešavanja koja su zadesila Crnu Goru na samom početku 2026. godine ponovo su otvorila pitanje – gdje stanuje naša Vlada?
Snažne vremenske nepogode koje su zahvatile Crnu Goru, prije svega velike poplave, navele su obične građane da se zapitaju da li su se premijer i predsjednik države uopšte vratili iz Beča, gdje su uživali u zvucima Štrausa, ili je njihov avion, umjesto na podgorički (ili zetski) aerodrom, produžio ka nekoj drugoj egzotičnoj destinaciji kako bi se zaokružili praznični neradni dani.

Ono što se u tom trenutku dešavalo u Crnoj Gori, na samom kućnom pragu građana, izgleda da ih – sudeći po njihovom (ne)prisustvu u medijima – nije pretjerano interesovalo. Ljudi kojima su kuće, imanja i poslovni objekti bili pod vodom, kojima su putevi zatvarani, nijesu imali priliku da na terenu vide prvog čovjeka izvršne vlasti. Njega je, čini se, više zanimao „premijerski sat“ u državnom parlamentu.

Njegov odnos prema poslanicima odavno je prepoznat. Još od prvog dana stupanja na dužnost premijera, kroz predstavljanje ekspozea, pokazao je svoj stav, a i sam je u više navrata rekao da mu je to gubljenje vremena jer, kako tvrdi, ima prečih poslova na obezbjeđivanju boljeg životnog standarda za građane Crne Gore!

A i da zanemarimo pitanje gdje je bio premijer – jer zli jezici tvrde da on nema samo jedan kućni prag u Podgorici i Crnoj Gori (sjetimo se samo priče o stanu u Beogradu na vodi, koji čas postoji, čas ne) – pravo pitanje glasi: gdje su bili članovi njegove Vlade? Vlade koja je, uzgred, najglomaznija ne samo u istoriji Crne Gore, već i u Evropi.

Čudno je da se niko od čak sedam potpredsjednika ili brojnih ministara – čija imena, uostalom, narod uglavnom i ne zna – nije zatekao „kod kuće“ kako bi barem izašao na teren i vidio kako se snalaze ugroženi građani, koji su ih inače birali. Ako već nijesu mogli pomoći, mogli su makar pružiti moralnu podršku ljudima koji su u nevolji.

Možda im je bilo zabranjeno korišćenje službenih automobila tokom neradnih dana. Možda su te dane iskoristili da posjete rodna mjesta ili turističke destinacije van države. A možda su bili zatečeni trošenjem nemalih iznosa koje primaju kao apanaže za poslove na kojima su se zatekli.

U svakom slučaju, ni premijera ni ikoga iz njegovog kabineta narod nije vidio na terenu, niti je čuo da se iko zvanično oglasio povodom dešavanja. Da nije bilo gradonačelnika Glavnog grada, pojedinih poslanika – prije svega opozicionog Mikića – nekih NVO aktivista, kao i predstavnika Direktorata za vanredne situacije Bešovića, koje smo gledali na malim ekranima, narod bi s pravom pomislio da u ovoj državi nema nikoga kod kuće.

Da nije bilo njih, Crna Gora vjerovatno ne bi ni saznala za javašluk koji se godinama dešavao oko kanala Mareza, koji je u velikoj mjeri uzurpiran od strane pojedinaca. Na tom prostoru su čak izgrađeni i sportski tereni (jedan od njih je nedavno, prilikom otvaranja, obišao i sam gradonačelnik Mujović), kao i betonski zid oko fudbalskog stadiona, sa izlivenim stopama za reflektore.

A Mareza je, izgleda, samo kap u moru problema. Šta je sa drugim spornim pitanjima? Nelegalno vađenje šljunka djeluje gotovo bezazleno u poređenju sa postavljanjem cjevovoda kroz temelje puta na Lubnicama za potrebe privatne male hidroelektrane. Da ne govorimo o stanju na tek otvorenom putu Mojkovac – Đurđevića Tara, ili o tome na šta je ličio već legendarni bulevar Tivat – Jaz, gdje je neko „zaboravio“ da isprojektuje trasu za regionalni vodovod, što će građane koštati više od milion eura.
A šta tek reći za zaboravljenu petlju Smokovac? Zna li neko da li je iko zbog toga odgovarao?

Koliko dobro procjenjujemo situaciju, najbolje govori podatak da su odgovorna lica, snimajući iz helikoptera stanje na Skadarskom jezeru zbog ispuštanja velikih količina vode iz Albanije, ubjeđivala javnost da je sve pod kontrolom. Samo dan kasnije mještani su javljali da je Vranjina pod vodom, da su poplavljeni putevi, garaže, pa čak i kuće.

Izgleda da je sve to sitnica za Vladu i njenog premijera, barem sudeći po njihovom oglašavanju – odnosno njegovom izostanku.

Dok građani čekaju da im se neko iz Vlade obrati povodom stanja u kojem se Crna Gora nalazi, od juga do sjevera, stiže i novo političko iščekivanje. Riječ je o najnovijem ultimatumu koji dolazi iz Kneževićevog DNP-a, o napuštanju vlasti na državnom i lokalnom nivou.

Za premijera, čini se, 2026. godina je počela berićetno. Nakon slušanja Štrausa u Beču, kod kuće ga dočekuju brojna politička iznenađenja. Pored nastavka priče o Botunu, tu je i najnovije reagovanje šefa kabineta Ervina Ibrahimovića, Izeta Ćorovića, koji je udario na šefa parlamenta Andriju Mandića – vjerovatno zbog informacija da je Spajić u pregovorima sa Hrvatima, umjesto Ibrahima, uključio ministra odbrane Krapovića. Tu su i nova talasanja u klubu „Evropa sad“, gdje je polemiku sa DNP-om preuzeo poslanik Laković.

U svoj toj rašomonijadi, u zapećku ostaje vijest koja bi i osiromašenom narodu Crne Gore, ali i vlastima, morala biti u fokusu. Objavljena je lista 100 najbogatijih u regionu, na kojoj Crna Gora – dok se građanima, sem na bilbordima, obećava „dobar život“ – ima čak četiri milionera!

Kako su, dok država grca u dugovima, Ivan Ubović (430.916.634 € – Bemax), Dragan Bokan (421.114.020 € – Voli), Komnen Laković (311.427.170 € – HDL) i Risto Drekalović (297.927.624 € – KIPS) uspjeli da steknu toliku imovinu?

Možda bi odgovor na to trebalo da potraži upravo Vlada, angažovanjem one čuvene engleske agencije koja zna ko, gdje i koliko ima sakriveno. Trošak za takvu istragu bio bi najbolja moguća investicija ove vlasti. Pitanje je samo – boji li se neko da bi istina mogla isplivati na površinu?

Perica Đaković