U čitavoj priči o položaju srpskog jezika i neodrživom ustavnom rješenju njegovog službenog statusa, nekako ispod radara prolazi neophodnost školske reforme kada je nastavni predmet Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost u pitanju. Naravno, potrebna je jedna zdrava, temeljna reforma cjelokupnog školstva, ali mene prvenstveno zanima izučavanje srpskog jezika i srpske književnosti. I srpske istorije. Ipak, mora se postaviti nekoliko početnih pitanja:
Da li se, uopšte, krenulo s reformom obrazovanja? Ako jeste, zašto se o tome ne obavještava javnost? Postoje li komisije i ko ih čini? Jesu li uključeni ljudi iz učionice? Ako nije, šta se čeka? Zašto se na tome ne radi?
Rješavanje statusnog pitanja srpskog jezika moraju pratiti i odgovarajuće intervencije u nastavnim programima. Moram podsjetiti da se u našim školama već 15 godina nastava iz predmeta CSBH jezik i književnost realizuje po nikad zvanično odobrenim, nevažećim i programima i udžbenicima u kojima nema pomena o srpskom jeziku, ali ni o bosanskom i hrvatskom. Rezultati popisa iz 2023.godine govore da je srpski vodeći jezik u Crnoj Gori, da najviše ima govornika, a srpska djeca ni na koji način se u osnovnim školama ne upoznaju s odlikama svog maternjeg jezika. Deceniju i po su prisiljena da izučavaju gramatiku isključivo crnogorskog jezika i da se često suočavaju s pritiskom da čak i ne pišu na maternjem, srpskom jeziku. Diskriminacija kojoj su srpska djeca izložena u školama gotovo je epskih razmjera, što je direktna posljedica neadekvatnog ustavnog položaja srpskog jezika.
Najgore od svega jeste to što se prosvjetne vlasti ne trude da makar započnu s rješavanjem ovog velikog problema koji pritiska većinu učenika u Crnoj Gori.
Možda bi zahtjev za uvođenjem obaveznog školovanja na srpskom jeziku „probudio“ donosioce odluka jer, ako ostane ovakvo stanje, Srbi po svim konvencijama imaju pravo na školovanje na maternjem jeziku. Koliko bi mnogo to koštalo državu, nije teško zamisliti.
Zato, bolje je, i jeftinije, srpskoj djeci omogućiti izučavanje srpskog jezika u postojećim okvirima.
Nastava književnosti takođe je neadekvatna, ali o književnosti u školama ću pisati za par dana.
Српски језик је протјеран из школа у ЦГ, одлуком проусташке власти Ранка Кривокапић. Увели су језик који нигдје није старданизован. Створили су га молдавка сч , чиргић, несвршени студент и неки хрват којег су чак и хрвати избацили из њиховог образовног система. И данас, већ безмало двије деценије тај језик се утуцава у главе дјеце од стране наставника са купљеним дипломама или добијеним подобношћу, рођаштвом или на неки други начин од уневирзетских професора који су сами себи дијелили титуле. И шта сада,куку и леле, како одбацити тај тумор који је посијала власт која је уништила све чега се дотакла. Сада велики експерти, аналитичари, др.мр.проф…декламују да је тај кривокапићију језик вансеријски вриједности и да га не треба дирати. Фуј!