Piše: Perica Đaković
Evo ni nova godina nam ne da da se odmorimo od političkih igara. Mislio sam da će, ako ne do Srpske nove godine, ono bar pustiti nas da se od njih odmorimo do Božića.
Ali avaj. Izgleda da je Dritan bio u pravu kada je poručio „pripremite kokice“. Političke igre ne prestaju. Kraj godine završio se razmimoilaženjem između PES-a i Demokrata oko personalnih pitanja u bezbjednosnom sektoru. Priču je zakuvao ministar pravde tražeći smjenu šefa Specijalnog policijskog odjeljenja Predraga Šukovića. Reče Milović u Skupštini pred poslanicima i crnogorskom javnosti „Ili on ili ja“!
Demokrate kojima je u raspodjeli u Vladi pripao sektor bezbjednosti, samo su prokomentarisali: To je stvar gospodina Novovića, glavni specijalni tužilac ga je izabrao i on ga jedini može razriješiti. A naš Eliot Nes je kratko izjavio da gospodin Šuković uživa puno njegovo povjerenje i podršku. Gospodin Novović je to izjavio po povratku iz Amerike, gdje su mu Amerikanci uručili lično veliko priznanje, dodavši da je saradnja sa Šukovićem svakodnevna i usmjerena je ka ostvarivanju što boljih rezultata u gonjenju učinilaca krivičnih djela. Nakon toga nasta opšti tajac, i rečenicu „On ili ja“ kao da je pokrila paučina.
Ali politička paučina nije dugo trajala.
Ono o čemu se u političkim kuloarima dugo šaputalo, o unutrašnjem sukobu u PES-u eksplodiralo je za manje od 48 sati nakon što su kazaljke pokazale da smo ušli u 2024. godinu. Još se u medijima nije stišalo gdje je bilo bolje za doček, ko je koliko naplatio svoju zabavu širokih narodnih masa željnih igara i onog kolašinskog „kačamaka“, puče tikva između Jakova i Spajkija, između Predsjednika i Premijera, između PES-ovog rukovodećeg dvojca.
Narod se odmah upitao: Zar opet imamo duel Momir-Milo. Neko će reći nije to isto, ovo je nešto drugo. Ali meni tu nešto miriše da je dosta slično. I u jednom i u drugom slučaju „slamka razdora“ ili ti „slamka davljenika“ je slična. Zar i u duelu Momir-Milo nije isto kao i u duelu Jakov-Milojko? Zar prevlast u partiji nije u pitanju?
Evo da se malo podsjetimo.
U slučaju jedan zar Milo nije maltene jednoglasno već bio na izlazu iz DPS-a. Kada je sam već mislio da je isključen, smilovao se tada njegov drug sa basketa i pružio mu ruku pomirenja. Pa zaboga, zar ga on lično nije predložio za premijera, ne sluteći da spoljni faktor (čitaj SAD) nije procjenio da je Momir čvrst, nepokolebljiv, nepotkupljiv. Nudili su mu da bude najperspektivniji lider Balkana samo da se odrekne svog političkog oca Miloševića.
Kada je ovaj to odbio, karte su podijeljene drugačije i vidjeli smo ko je od političkog davljenika postao „najperspektivniji lider na Balkanu“, i ko je u svojoj partiji dobio apsolutnu prevlast.
U slučaju dva, zar Milojko praktično politički nije bio obrisan nakon neuspjelog pokušaja da postane kandidat za predsjednika. Njegov klupski drug Jakov je sa klupe uskočio na teren, prvo se u njegovo ime izvinio građanima za pogrešne izjave i poteze, i potom uz pomoć i podršku političke konkurencije potukao jakog protivkandidata, poslavši ga u političku penziju, i tako sasvim neplanirano umjesto prvog čovjeka Podgorice postao prvi čovjek Crne Gore. Pritom je dodao gorivo njihovom političkom pokretu u parlamentarnim izborima, nakon kojih je svom partijskom šefu dao mandat za sastav vlade.
Nakon Milojkovog dugog političkog lutanja i maltene skorog odlaska u prijevremenu političku penziju, u Njujorku je Jakov izborio spasonosno rješenje da umjesto DPS-a manjinsku podršku premijeru da ZBCG. To je bila dovoljna slamka političkom davljeniku da ne ode u politički zaborav već da se vrati na političku scenu na velika vrata i odigra ulogu spasitelja skoro već propalog popisa. Koliko su mu u tome uspjeli pomoći spoljni faktor, ili ti novi faktori u njegovoj stranci da pridobije DPS da odustane od bojkota popisa, to ćemo tek vidjeti i saznati kolika je tu bila cijena.
Upoređujući slučaj jedan i dva, zar vam se ne čini da je i onda i sada borba za prevlast u vlastitim redovima borba za glas i pitanje ko za njega može da da više.
U slučaju Mila cijena je sada dobro poznata, priznanje Kosova i ulazak u NATO. Koja je cijena u ovom slučaju, tek ćemo saznati. Vraćanje zakona samo je, kako bi narod rekao, bacanje magle, iza čega se krije suštinska borba za ličnu prevlast ne u partiji već nad važnim pitanjima. To sve može dovesti crnogorsku političku scenu na novu prekompoziciju snaga. Najavljuju se neki novi politički pokreti, neka nova politička zbližavanja o kojima se do juče samo moglo maštati, ali i politička razmimoilaženja.
Biće interesantno vidjeti rasplet oko slamke razdora, ali po onome što naš narod pamti da se kod nas od 45-te u sve miješala Udba, pitanje je kome je, već ako nije, tajna policija namijenila slamku razdora.
