Riječ urednika! Spasoje Tomić: Suživot da, pomirenje…teško!

Mnogo se u zadnje vrijeme trubi o pomirenju, kako treba da se pomirimo, pa sam počeo sebi da postavljam pitanja sa kim i sa čim treba da se pomirimo?

Da se pomirimo sa onima koji su podigli spomenik Jusufu Čeljaju?

Da se pomirimo sa onima koji su podigli spomenik Osman Muli Rastoderu?

Da se pomirimo sa Duškom koji nas je htio a i da ga sada zapadne opet bi nas sa sve sveštenstvom pokušao spakovati na traktore?

Da se pomirimo sa onima kojima smeta spomenik Mitropolitu Amfilohiju a ne smetaju im spomenici već pomenutih Čeljaja i Mula, pa zbog tog spomenika napuštaju sjednicu Vlade?

Da se pomirimo sa sankcijama Rusiji?

Da se pomirimo da je Kosovo nezavisno?

Sa čime i sa kime da se pomirimo!?

Da se mi pomirimo dragi moji Srbi sami sa sobom, jer nemamo ni agendu ni plan, koji svi ostali imaju, pa da im ispostavimo zahtjeve, da ne odustajemo od njih, jer smo valjda naučili u prethodna dva puta da nam pomirenje ( čitaj bratstvo i jedinstvo) nisu donijeli ništa a jesu nam odnijeli mnogo.

Svakom svoje, pa u jedan lijepi suživot, nama naš srpski jezik kao službeni, trobojka kao narodna zastava, Kapela na Lovćenu, a njima Mauzolej na Belvederu, FCJ na Cetinju sa sve njihovim 21 majem i zastavom Rankušom.

I naravno, bez odstupanja od srpskog integralizma!

I TAČKA!