U vremenu velikih previranja, beskompromisne borbe, zatvaranja, bacanja suzavaca i prebijanja tadašnjih opozicionara, imao sam tu sreću da rame uz rame stojim sa jednim takvim čovjekom kakav je bio Koča Pavlović.
Iako po mnogo čemu različiti, ideološki i sa određenim pogledima na svijet, ipak nas je povezala ne samo borba protiv DPS-a, ne samo to što smo bili u DF, već što je Koča kao rijetko koji političar imao širinu da uvaži i da prihvati mišljenje koje je drugačije, a sa druge strane da nikada ne uvrijedi drugoga zbog mišljenja koje je u suprotnosti sa njegovim.
Koča je bio moj prijatelj, šatorsko naselje , crveni marlboro i kafa, stražarenje do ranih jutarnjih sati sa Jankom Vučinićem da pokušamo da se zaštitimo od napada Milovih kerbera su nešto što trajno ostaje u sjećanju, kao što u mom sjećanju ostaju i Koča i Janko.
I upravo zbog tog sjećanja na beskompromisne borce, koje je ta borba „pojela“ moramo se potruditi da budemo još bolji, da nam bude bolje, jer smo i za Koču i za Janka i za Era i za mnoge one nepoznate javnosti ljude koji više nisu sa nama osvajali i osvojili slobodu, slobodu koju ne smijemo više ispustiti, jer smo je skupo platili, platili životima onih koji nisu ni korak uzmicali pred višeglavom kriminalnom aždajom DPS-a.
Neka te anđeli čuvaju Koča, neka te anđeli čuvaju Janko, Ero, i sve vas ostale koji niste dočekali slobodu za koju ste se toliko borili! Amin!
To su bili pravi borci za slobodu!