Povodom 18 godina nezavisnosti Crne Gore, lider nekadašnjeg Bloka za zajedničku državu i bivši šef Socijalističke narodne partije (SNP) Predrag Bulatović izjavio je u razgovoru za „Vijesti“ da je nakon raskola u DPS-u blago počela da jača ideja nezavisnosti, ali da su Đukanović i njegova partija kalkulisali time “kao važnim faktorom očuvanja vlasti”. Zato je, kaže, na izborima 1998. ideja zajedničke države bila i njihova, i podsjeća da su poslanici DPS-a u julu 1997. glasali u Beogradu da Milošević bude predsjednik SRJ.
LIBERALI PRITISLI DPS
Bulatović tvrdi da je DPS držao sve opcije otvorenim do izbora 2001, a nakon pada Miloševića, jer su, kaže, tada SNP-ova koalicija “Zajedno za Jugoslaviju” i Liberalni savez osvojili većinu.
“Dajući im podršku za manjinsku vladu, Liberalni savez je izvršio pritisak na DPS da se jače opredijeli za nezavisnost.To se i desilo, čime su počele da rastu tenzije, podjele i političko sukobljavanje. Činjenica da DPS jače promoviše nezavisnost poslije pada Miloševića, nakon kog dolazi rukovodstvo sa snažnom podrškom Zapada, govori o neutemeljnosti da se treba odvojiti od Srbije zbog karaktera režima, ali i svjedoči da Đukanovića interesuje svaki državni status u kom će biti neprikosnoveni vladar”, kaže Bulatović.
Dvije godine nakon pada Miloševića i godinu nakon njegovog izručenja sudu u Hagu zbog optužbi za ratne zločine, Crna Gora i Srbija sklopile su Beogradski sporazum kojim je savezna država transformisana u državnu zajednicu Srbije i Crne Gore (SCG). Ubrzo potom, usvojena je Ustavna povelja, kojom je konstituentima zajednice omogućeno da po isteku tri godine od parafiranja dokumenta, raspišu plebiscit o državnom statusu, što je zvanična Podgorica učinila.
Bulatović tvrdi da su u Crnoj Gori, od Beogradskog sporazuma do referenduma, rasle tenzije, da su prijetile “jednostrane odluke DPS-a”, ali i bojkot referenduma s protestima bloka za zajedničku državu. Da se to nije prevazišlo, država bi, prema njegovim riječima, ušla u period oštrog političkog sukobljavanja, koje bi dugoročno negativno uticalo na stabilnost Crne Gore.
“Za to što se referendum održao i što se završio bez dramatičnih sukobljavanja, ključno je bilo postizanje dogovora i kompromisa između dva bloka. To je ostvareno uz posredničku ulogu EU, odnosno (tadašnjeg visokog komesara EU za spoljnu politiku) Havijera Solane. Tu posredničku ulogu sam tražio od EU, i to je bio moj uslov. Nijesam htio da direktno pregovaram sa Đukanovićem, ali ni s ličnostima koje bi delegirao”, navodi Bulatović, dodajući da je nakon susreta sa Solanom održan sastanak u manastiru Ždrebaonik, kom su, osim tadašnjeg mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija i drugih ljudi Crkve, prisustvovali stranački šefovi i Čedo Vukmanović, kasnije predsjednik Pokreta za očuvanje državne zajednice.
“DOKAZI PROTIV ĐUKANOVIĆA”
Lider bloka za zajedničku državu podsjeća da se sa Solanom sastao u Beogradu u decembra 2005, i kaže da je odbijanje da razgovara s Đukanovićem obrazložio riječima da iza tadašnjeg šefa DPS-a stoje “tajkuni i kriminogene strukture”.
“Stavio sam Solani na sto samo javno dostupne dokaze za te tvrdnje, na oko 200 strana. Na prvoj strani je bila fotografija jednog čovjeka koji je bio šampion nezakonite tranzicije i pljačke bogatstava, inače blizak Đukanoviću i njegov prijatelj. Na moje iznenađenje, Solana je prihvatio predlog i ostavio mi da ne pružim odmah odgovor oko njegove posredničke uloge. Pošto sam došao pripremljen za sve opcije, to sam prihvatio. On to nije imao na agendi, ali je odmah nakon sastanka saopštio na presu odluku o posredovanju”, dodaje Bulatović.
FORMULA 55:45
Bulatović tvrdi da je za većinu od 55 odsto prvi put čuo sam od nekadašnjeg ambasadora SAD-a u Srbiji i Crnoj Gori Vilijama Montgomerija, na jednom njihovom zvaničnom susretu nekoliko godina prije referenduma, dok je taj diplomata službovao u Beogradu.
Kaže da su mu (Bulatoviću) iz bloka za zajedničku državu tražili da se za odluku o nezavisnosti izjasni 50 odsto plus jedan birač, a da su pojedini zahtijevali i većinu od 60 odsto.
“To je bilo nemoguće, jer da je obrnuto – VK bi to sama rekla. Ostali su pregovori kao opcija. U tačno određenom momentu, kad smo svi bili pri svome, Lajčak mi bilateralno prenosi 55 prema 45 odsto, od važećih listića. Ne 55 odsto od izašlih, što nije uticalo na ishod. Kao realan političar, smatram da smo ostvarili mnogo, i to je rezultat naše pregovaračke pobjede. Suprotni blok je dobio nedostižan prag u uslovima fer, demokratskog i ravnopravnog referenduma. On to nije bio. Čak i neregularnosti srednjeg obima nijesu garatnovale dostižnost. Međutim, to je bilo brutalna krađa nakon zatvaranja biračkih mjesta, što je podržao Zapad, a verifikovao tadašnji predjednik refenredumske komisije Franitšek Lipka”, tvrdi Bulatović.
PODRŠKA SRBIJE
Bulatović, s druge strane, kaže da je blok za zajedničku državu imao političku podršku iz Srbije, što je, prema njegovim riječima, podrška iz zajedničke države. Tvrdi da nisu imali podršku stranog faktora, a da je blok za nezavisnost imao podršku SAD-a, ali i Rusije, “čiji je do tada, ali i kasnije, partner bio Đukanović”, podsjećajući na njegove susrete sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom prije i nakon referenduma.
“Funkcioneri i lideri stranaka iz Srbije nijesu učestvovali u kampanji u Crnoj Gori. Bila je procjena da bi DPS negativnom kampanjom, da je naše zalaganje utapanje Crne Gore u Srbiju, dobio dodatne lažne argumente. Svi lideri i sve partije koji su bili za zajedničku državu, u kontinuitetu i jasno su saopštavali podršku”, ocjenjuje on.
Blok koji je predvodio imao je, kaže iz Beograda podršku Pokreta za očuvanje zajedničke države, na čijem je čelu bio akademik Ljubomir Tadić, otac tadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića. Taj pokret je, navodi, u Sava centru organizovao skup podrške nekoliko dana uoči referenduma.
“Ja sam bio prisutan tamo, ali i u više navrata sam bio na sastancima njihovog rukovodstva. U ime tog pokreta na završnoj konvenciji govorio je akademik Matija Bećković”, dodaje Bulatović.
On kaže da mu ni danas nije sasvim jasno zašto se krajem 2004. u Beogradu pristupilo razgovoru da se u Crnoj Gori formira Pokret za očuvanje zajedničke države, i to prije bilo kakve priče o referendumu i prije nego što je formiran pokret za nezavisnost.
“Posebno je neobjašnjivo da se pokušalo da se isključim ja, ali i SNP. Posebno i zbog toga što je bilo zakazano održavanje kongresa SNP-a, na kom sam u februaru 2005. dobio novi madat. Te aktivnosti su u SNP-u izazvale nerazumijevanja, ali i neznatne kadrovske probleme… Za razliku od suverenista koji su zbijali redove, mi smo bez suštinske potrebe otvorili nesporazume”, konstatuje Bulatović.
AMFILOHIJE NIJE POZVAN
Kao primjer nesporazuma navodi to da je uoči formiranja Pokreta u januaru 2005, u hotelu “Maestral” u Miločeru, na tu temu, na Cetinju, razgovarao s mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem, ali da sjutradan ni on ni Amfilohije nisu bili u “Maestralu”.
“Sve ovo saopštavam da pokazem da smo međusobno u bloku imali nerazumijevanja i razmimoilaženja. Niko pojedinačno nije imao moć da obezbijedi jedinstvo, ali svako je pojedinačno morao da ima odgovornost da doprinese jedinstvu… “, poručuje on.
Bulatović tvrdi da je imao ponude da ide u SAD i Moskvu kao lider bloka, ali da je to odbio.
“S Putinom se sigurno ne bih sreo, a ni u SAD-u ne bi bilo bolje. Nijesam to prihvatio, jer je značajnije od tog neefikasnog formalizma biti u Crnoj Gori. Umjesto svega toga, imao sam važan susret u Patrijaršiji u Beogradu s patrijarhom Pavlom, 17. maja 2006. Na tom sastanku je bio i mitropolit Amfilohije. Za mene lično i ideju koju sam zastupao, taj susret je puno značio. On (patrijarh) se molio za mir u Crnoj Gori”, kaže on.
OBJAVA CeMI-ja i “SINHRONIZOVANI VATROMETI” PODIGLI TENZIJE DO USIJANJA
“Ja sam organizovao besprekorno računski centar, kao i brzo dostavljanje rezultata. Podaci koje sam imao pokazivali su duboko tzv. sivu zonu (više od 50 odsto glasova, manje od 55 za neku opciju). Bez promila šanse za pobjedu nezavisnosti. Imao sam snažne pritiske da uzvratimo. Pozvao sam Lajčaka, koji je odmah došao u naše sjedište. Pokazao sam mu računske podatke, da nema šanse da se potvrdi objavljeni rezultat, te saopštio da su i vatromet i objava pobjede provokacija da pokrenemo proteste, a da su s njihove strane za sukob spremne režimske parapolicijske kriminogene snage za sukob. Paralelno je otpočela krađa nakon glasanja… S Lajčakom je došao Italijan Đentelini, iz kabineta Solane”, podsjeća on.
Kaže da je, pošto su zaustavljene početne tenzije, pozvao pristalice da se uzdrže od izlaska na ulice. Bio je, dodaje, ubijeđen da takav poziv mora da se uputi, bez obzira na sve što će se ispostaviti. Da se drugačije postupilo, sigurno bi, kaže, “ušli u sukobe s vrlo neizvjesnim ishodom”.
“Brojne naše pristalice, kojima je, kao i meni, oduzeta zajednička država, nasiljem režima i uz amin zapadnih sila, emotivno su reagovali na moju odluku. Ja ih razumijem, ali ne opraštam onima koji su željeli krah SNP-a i moj lični na ovom pitanju, uz narative koji su neistiniti. Vrijeme će suditi o svemu”, poručuje lider nekadašnjeg bloka za zajedničku državu.
LIPKA PRESUDIO
Bulatović kaže da uoči sastanka s mitropolitom Amfilohijem u manastiru Ždrebaonik, ali ni nakon njega, blok za zajedničku državu nije imao jedinstven stav o održavanju referenduma.
“Ta naša nekoordinacija tokom 2005. i odsustvo pune uključenosti svih ličnosti, iz različitih razloga, moguće da je imalo uticaja na manji broj glasova koji smo dobili na referendumu”.
Navodi da je uspjeh bloka u pregovorima o većini od 55 odsto, strani faktor “poništio podrškom DPS-u za brutalne nezakonitosti”.
“Tzv. ‘Bijela knjiga’ o krađi na referendumu, a koja je izdata 2007. na oko 1.300 strana, svjedočanstvo je kako je ostvareno 55,5 odsto za nezavisnost”.
Bulatović je rekao “Vijestima” da je pitanje većine, “ali relativno objektivne”, za njega bilo ključno. To je, prema njegovim riječima, moglo nakon pregovora da bude opravdan razlog za radikalizaciju.
“I ja sam bio odlučan za to, u tom slučaju. Zato smo i dobili ovaj procenat da duboko uđemo u proces, a da razmjere krađe utvdimo kasnije. Značajne smo pokazali odmah državnoj komisiji, a tu je presudio Lipka… Cijeneći da je ovo pitanje važno, o njemu sam razgovarao s mitropolitom Amfilohijem. Na tom sastanku su bili sveštenici Velibor Džomić i Radomir Nikčević. Razgovori koje sam vodio s Amfilohijem nijesu bili da on ulazi u naša politička pitanja, već da bude informisan i da se, s aspekta očuvanja mira među ljudima, međusobno posavjetujemo”.
ĐUKANOVIĆ I ZAPAD ISKORISTILI NEZAVISNOST ZA SVOJE CILJEVE
Bulatović kaže da je upoozoravao da je za Đukanovića nezavisnost sredstvo da Crna Gora bude njegova privatna drzava, “koju je opustošio i u kojoj je razorio institucije”.
“U godini punoljetstva ove nezavisne Crne Gore, optuženi su za teški kriminal ključni ljudi policije, tužilaštva i pravosuđa. Čeka se šta će biti s pojedinim bivšim državnim funkcionerima. To je krah. Za oporavak treba duže vremena, pod uslovom da to vode ljudi ćistih ruku i namjera”.
Bulatović kaže da je nezavisna Crna Gora poslužila SAD-u i Zapadu da otcijepe Kosovo od Srbije, a Crnu Goru uvedu u NATO u trenutku kad je njegovo proširenje “bilo mrtvo”.
“Tada su Đukanović i Zapad iskoristili nezavisnost za svoje ciljeve. Crna Gora i njeni građani nijesu bili važni
