Podsjetnik! Koliko je krvi na Milovim rukama!

Dok bivši predsjednik Crne Gore i DPS-a Milo Đukanović koristi svaku priliku da javno kritikuje Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) i crnogorsku policiju zbog, kako tvrdi, nesposobnosti, postavlja se jedno logično pitanje: gdje je bio da to isto kaže dok je DPS bio na vlasti i držao konce bezbjednosnog sektora?

Ako se vratimo samo nekoliko godina unazad, naći ćemo zapanjujući bilans – više od 80 nerasvijetljenih ubistava, uključujući likvidacije visokih policijskih funkcionera i jednog novinara, koji su zauvijek obilježili period Đukanovićeve vladavine.

Slučajevi koji su uzdrmali Crnu Goru

Period Đukanovićeve vladavine ostao je upamćen po seriji brutalnih ubistava koja su potresla Crnu Goru i ostala bez pravosudnog epiloga. Likvidacije policijskih funkcionera kao što su Slavoljub Šćekić (ubijen 2005.), Darko Raspopović (ubijen 2000.) i Radovan Žugić (ubijen 2000.) šokirale su javnost, dok ubistvo glavnog urednika „Dana“ Duška Jovanovića (ubijen 2004.) i danas stoji kao otvorena rana slobodnog novinarstva. Jesu li tadašnje policijske strukture radile „perfektno“? Ili je tadašnji sistem, pod njegovim okriljem, bio talac sopstvenih veza sa kriminalnim podzemljem?

„Organizovan“ haos na crnogorskim ulicama

Pored nerasvijetljenih ubistava, Crna Gora je u Đukanovićevom periodu bila poznata kao izvoznik organizovanih kriminalnih grupa koje su harale regionom i Evropom. Mafijaške klanove, koji su iz Crne Gore širili svoj uticaj, pratile su i još uvijek prate međusobne likvidacije na razne načine. Eksplozije automobila, rafali u naseljenim mjestima i krvave scene na ulicama crnogorskih gradova. U tim obračunima je živote izugbilo na desetine ljudi. Je li tada policija „perfektno“ radila svoj posao? Je li Đukanović tada imao hrabrosti da izađe pred građane i prizna institucionalni neuspjeh? Naravno da nije jer mu to nije bilo u interesu.

Željeznička nesreća na Bioču

Kao jedna od crnih tačaka u vladavini Đuaknovića i DPS-a, može se navesti i željeznička nesreća na Bioču, koja se dogodila 23. januara 2006. godine i postala jedna od najvećih tragedija u modernoj istoriji Crne Gore. U toj nesreći, kada je voz iskliznuo iz šina, poginule su 47 osobe, dok je više od 200 putnika povrijeđeno.

Tadašnji ministar saobraćaja Andrija Lompar podnio je ostavku, preuzimajući političku odgovornost za nesreću. Međutim, Vlada Crne Gore, predvođena premijerom Milom Đukanovićem, nije prihvatila njegovu ostavku, navodeći da Lompar nije direktno odgovoran za tragediju. Odluka je izazvala kontroverze u javnosti, jer su mnogi smatrali da je odbijanje ostavke dodatni udarac na povjerenje u institucije.

Nesreća na Bioču i danas ostaje simbol nesistemskog pristupa održavanju infrastrukture i izbjegavanja odgovornosti u crnogorskoj politici.

Cetinjski masakr kao lokalni problem

U kontrastu sa „organizovanim“ zločinima i drugim nesrećama, masakr na Cetinju, koji Đukanović koristi kao primjer nesposobnosti trenutnih vlasti, slučaj je psihopatskog napada pojedinca pod uticajem alkohola. Dok je tragedija šokirala cijelu Crnu Goru, treba jasno naglasiti da se ovdje ne radi o organizovanom kriminalu već o lokalnom incidentu, koji Đukanović pokušava da iskoristi za politički obračun.

Selektivna kritika bez introspekcije

Upravo ovaj pristup, gdje se lokalni incidenti koriste za političke obračune, dok se sistemski problemi iz prošlosti ignorišu, pokazuje selektivnost Đukanovićeve kritike.

Građani imaju pravo da postave pitanje: da li je Đukanović danas zaista zabrinut za stanje bezbjednosti, ili se radi o političkoj retorici kojom pokušava diskreditovati trenutnu vlast? Može li čovjek čija je era obilježena kriminalom, nerasvijetljenim ubistvima i urušavanjem institucija zaista biti vjerodostojan glas kritike?

Vrijeme za odgovornost

Crnogorski građani zaslužuju odgovore – ne samo o današnjoj situaciji, već i o godinama koje su obilježili kriminalni skandali, politička korupcija i nekažnjivost. Vrijeme je da se prekine praksa selektivne odgovornosti i da svi, uključujući i one koji su bili na vlasti decenijama, odgovaraju za svoje postupke – ili izostanak istih.

Dok Đukanović pokušava da nametne narativ o trenutnoj nesposobnosti vlasti, prošlost nas neumoljivo podsjeća da je upravo u njegovo vrijeme policija ne samo bila nesposobna da rješava ključne slučajeve, već i često optuživana za povezanost sa kriminalnim strukturama. Zato, prije nego što uperi prst u druge, Đukanović bi trebao da se osvrne na svoje političko nasljeđe – i da pokuša odgovoriti na pitanja koja godinama ostaju bez odgovora.

I na kraju, s obzirom na to da je ruka pravde stigla do (njegovih) rukovodećih ljudi iz tadašnjeg sektora bezbjednosti, tužilaštva i sudstva, postaje jasno zbog čega Đukanović uporno pokušava da opstruira rad nove vlasti. Strah od suočavanja sa rukom pravde je upravo ono što ga najviše brine, a ne životi nevino nastradalih ljudi.