POČASNI MOŽE BITI I POČASNI, ALI I PRVI

Ne znam otkud mi ovih dana na um pade grbaljski filozof, nekadašnji ideolog DPS-a, čovjek koji je od lijepog ribarskog mjesta Budve napravio betonsku metropolu koja se izdigla u visine pa jedni drugima gledaju u stanove, a more osta pusti san. Tog ideologa, koji je kasnije postao vođa kriminalne grupe, upoznao sam zahvaljujući dvojici prijatelja. Prvi je bio Momir Bulatović, kum filozofa iz Grblja, a drugi Nikšićanin porijeklom Grbljanin – Dragan Janković, koji je proveo studentske dane na podgoričkom Pravnom fakultetu.

Onaj prvi, kao i svaki Crnogorac, vjerovao je kumu više nego što je trebalo. Rekao mi je u jednom intervjuu kako mu je jedne večeri, u “šlafroku”, na vrata zakucala komšinica Milica Pejanović-Đurišić, donoseći mu materijal od svog oca – poznatog kao dobrog Titovog obavještajca – o kriminalnoj umješanosti njegovog kuma. Kum nije negirao podatke, samo je, kako Momir reče, prokomentarisa: „Ti ćeš svome sinu ostaviti da si bio predsjednik, a ja mome moram ostaviti šolde!“

Umjesto da stvar procesuira, Momir se sažalio na kuma, koji mu je sve vratio prešavši na suprotnu stranu u odlučujućem trenutku uoči drugog predsjedničkog kruga, počevši da podržava Mila kod mitropolita Amfilohija. „Procijenio sam da njega treba podržati jer je on bio protiv Miloševića, a i Amerikanci su mu bili naklonjeni“, obrazložio mi je u intervjuu svoju tadašnju odluku. Kasnije se ispostavilo da je to bila greška. „Miloševića sam među prvima posjetio u haškom kazamatu, a Momir mi je, kao pravi hrišćanin, oprostio“, rekao je Amfilohije.

Tada je grbaljski filozof, što bi rekao Balašević, jezdio svojim kočijama, dovodeći u Budvu Roling Stonse, Madonu i najveće regionalne estradne zvijezde, ne sluteći da će na njegovom primjeru batina pokazati i drugi kraj. Sjećam se da je svoje posljednje medijsko gostovanje imao kod mene u TV „Žiži“. Kada sam načuo šta mu se sprema, ponudio sam mu novo gostovanje, ali odgovor na moj SMS nikad nijesam dobio. Vidio sam ga samo kada je, ne krijući lisice, poručio: „Pozdravite sve koji pitaju za mene.“ A malo je ko pitao ili smio to da uradi; jedino ga je u spuški kazamat posjetio Amfilohije.

No, da se vratim priči sa početka – kako mi pade na pamet grbaljski filozof, odnosno njegov govor u Beranama u predsjedničkoj kampanji Filipa Vujanovića: „Prvi može biti samo prvi, nikako drugi, a drugi ne može biti prvi!“ Očigledno je da bi se tvorac Metropole turizma u svojoj procjeni prevario da nije bilo čudnog prebrojavanja u kojem je prvi u stvari bio drugi, a drugi (Miodrag Lekić) bio prvi. Da je ovo približno tačno, pokazao je i snimak pobjedničke proslave na kojem je poštenog Filipa na govornicu izgurao njegov lider, a koga su, u njegovom porazu, za govornicu poslali strani ambasadori da prizna poraz od građana, a ne od mlađanog Jakova.

Dakle, da se vratimo onoj filozofsko-matematičkoj poruci o prvom i drugom, koju bismo u današnjem trenutku mogli protumačiti i ovako: „Počasni jeste počasni, ali on može biti i prvi! A prvi nikako ne može biti počasni, jer on nema to iskustvo, tu političku moć ni autoritet.“ Dakle, da počasni može biti prvi — po teoriji grbaljskog filozofa — gledamo u našoj realnosti.
Zar počasni, poslije svog poraza 2020. nije mudro u redove pobjedničkog PES-a instalirao svoje kadrove, kao spavače, a po dubini kao vrijedne mrave, što je kao rezultat imalo stabilnu podršku glasačkog tijela?

Da je počasni i prvi, vidjeli smo ponajbolje na nedavnom radnom doručku koji je ministar vanjskih poslova Ibrahimović priredio u cilju stvaranja nove međunarodne strategije 2026–2029. Taj radni doručak je pokazao da je počasni odlično instalirao svog vjernog koalicionog partnera koji je žustro i neumorno vodio po dijaspori njegovu predsjedničku kampanju. Na tom doručku bile su praktično sve udarne pesnice počasnog. Na čelu je bio gospodin Roćen, alfa i omega realizacije referenduma, čovjek koji je u Crnu Goru doveo ruske oligarhe da finansijski podrže referendum. Pored njega bio je tu i neizbježni Ranko, ali i Milovi ambasadori od povjerenja, među kojima i onaj koji je ponio i ključ ambasade, a zli jezici spominju i neke umjetnine.

Bili su tu i oni koji su prihvatili da plate kaznu Mirni Nikčević, koja je kao savjetnica ambasadora u Turskoj na svojoj Fejs stranici prenijela razmišljanja starijih kolega o litijama i sveštenstvu. Jedini koji je zadržao dostjanstvo koje ide uz titulu ekselencije pokazao je Modrag Lekić koji se zahvalio na pozivu uz obrazlaženje da mu dostojanstvo ne dozvoljava da bude za istim stolom sa nekim personama. Tako je drugi a u stvari prvi iz predsjedničke trke sa poštenim Fićom potvrdio svoje dostojanstvo koje nosi još iz ambasadorskih dana u Italiji u vrijeme kada su po našoj želji padale Nato bombe. Na ovaj potez sa ponosom bi reagovao i Gavro Vuković.

Da li počasni može biti i prvi – razmislite i sami. A trebalo bi dobro o tome da razmisle lideri političkih partija, ali prije njih prvi čovjek Vlade (nešto se šuška), ali možda i prvi čovjek parlamenta, koji je po svemu jedini pravi politički protivnik počasnom, po prisustvu na sceni ali i po mudrosti koju pokazuje otkako je došao na čelo Skupštine.

Dakle, vidjećemo šta će biti i šta donosi dan, a šta noć. Ono što je neumitno jeste činjenica koju sam istakao na beogradskoj promociji knjige „Razvedri mi više Gore Crne“ – da smo živjeli u vremenu trojice ljudi koji su obilježili tu epohu, a to su prije svega mitropolit Amfilohije, Momir Bulatović i, naravno, Milo Đukanović. Kome će istorija dati koje mjesto, ne bih da sudim – ostavljam njenom sudu da da ocjenu.

Perica Đaković