Piše, Perica Đaković: Volimo i mi Štrausa, no ne mož nam bit i trpimo

Gledajući tradicionalni Novogodišnji koncert u Beču i scene od 31. decembra ispred podgoričkog aerodroma gdje su se za odlazak na bečki koncert pripremali premijer Spajić i predsjednik države Milatović, ne znam samo sa kojim avio prevoznikom, sjetih se one kultne serije „Volim i ja nerandže no trpim“! Pitate se kakve to veze ima, ne bih vam znao tačno odgovoriti, ali mi je pala takva asocijacija, da li to ima ikakve veze sa Botunom, ranog buđenja policajaca za odlazak u Botun, zetskim referendumom, kolektorom, našim putem ka Evropskoj uniji, puštanja u rad termoelektrane i vazduha u Pljevljima, obećanja o ispresjecanoj Crnoj Gori gradilištima za nove autoputeve, popadale dronove u Budvi, jurnjavom za jednim spomenikom u selu Zaostro, poslaničkim napuštanjem DPS-a, raznih nagrada i priznanja koje sa sobom donose nacionalne penzije a nemaju nikakva stranačka obeležja, samo su dežavi ili ti nastavak ranijih praksi koje barem se neki prave da su zaboravili, tragičnog pada sa žičare koju smo ranijih godina nabavili, ali greškom nije stigla na Savin kuk već je, gle čuda, završila na nekom drugom skijalištu, odnosno, pardon stoji odložena na nekoj ledini i nekim halama uoči zimske sezone, i da više ne nabrajam i zamaram vas. Predlažem da i vi nađete zvuke Štrausa, ako ne možete do bečkih dvorova, može i domaće gusle, frula a zašto ne i harmonika ili neki instrument uz koji su odrastale brojne generacije ovdje na brdovitom Balkanu, što je Desanka napisala „u nekoj zemlji seljaka“…
„Volimo i mi Štrausa, no ne može nam bit i trpimo“.
Dakle, ako sam promašio sa asocijacijama prihvatam kritiku, jer zaista nemam neke loše misli niti sam potiv naše, u istoriji najbrojnije , vlade i njenog premijera, postupaka predsjednika Jakova i njegovih savjetnika, ili taman posla protiv poslanika koji su i dalje ubijeđeni da su ih tu birali građani a ne stranački lideri, pa sumnjam da će oni glasati za otvorene liste, kao što nisu glasali ni za povećanje dječijeg dodatka, ali jesu za svoja uvećana primanja, po onoj „pa i Bog je prvo sebi stvorio bradu“! Kao što smo iza sebe, htjeli mi to ili ne, u jednom trenutku ostavili staru 25-tu i ušli i novu 26-tu, godinu ipak na neke ćemo se stvari morati vratiti i saznati koliko je to pripadnika reda došlo ono jutro na Botun, po čijoj naredbi, kakav smo to ugovor sklopili sa EU oko kolektora, koje su to i zašto stranice potamljene, zašto ne prihvatamo referendum, ajde mi nego i predstavnici iz Brisela, kao najdemokratskije izjašnjavanje jednog naroda. Dakle, sve ćemo morati da saznamo, kao i koje i gdje kupovao diplome, ko je umjesto nas koji smo litijali i glasali za promjene birao onu 42. Vladu, odnosno ko nam je poslao i zašto nepoznate „apostole“. Ko se i zašto preporučivao za nastavak državnog posla, ko je našem Mitropolitu dovodio izvjesnog Stevana Stiva Simjanovića, predstavljajući ga kao visoko rangiranog američkog diplomatu, kako se kod nas našao kralj kriptovaluta Do Kvon, ko ga je i kako isporučio Americi, itd, itd. Ima ona narodna i mudra „Zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju“.
„Volim i ja Štrausa, no ne može nam bit i trpimo“… U svemu ovome nadam se da su na zajedničkom letu ka Beču i natrag profesorovi eksperti našli trunku za približavanje, odnosno odrastanje, te da bi poslije slušanja prefinjenih bečkih zvukova mogli pronaći put ka, u prošlom vremenu izostalu, kohabitaciju, te da će prestati sa ponašanjem, da ih ne uvredim, „Kokotića“ kakvi su bili u protekle dvije godine, od kada su se partijski razišli i shvatiti da oni su u ovoj priči manje važni od naroda ispred koga su stali. Vidjećemo to vrlo brzo, jer nadamo se da će po povratku u razgovoru sa starijim i iskusnijim predsjednikom parlamenta Andrijom Mandićem, koji je u njihovom odsustvu odlučio da zarad mira u Crnoj Gori prekine sjednicu Skupštine i pozvao policiju i narod Zete da sklope primirje, bar za vrijeme prazničnih dana. Vrijeme curi, praznici prolaze , ili možda ne, jer ima i ona pjesma Zorice Brunclik „Počinju snegovi, zime i praznici, evo već je Božić, a….“ Eto, Podgorica je osvanula drugog dana Nove godine pod snijegom, a da vidimo kakav je bio let od Beča kući…
Perica Đaković