Željko Ivanović me juče prozvao Titovim pionirom. Stavio me u kontekst sa Mitropolitom Joanikijem na čemu sam mu zahvalan.
Da, zaista, bio sam i Titov pionir i Titov omladinac, ali Slava Bogu nijesam stasao do „Titovih đedova“.
U „magarećim godinama“ djeca, mladići i djevojke, često opravdaju narodno zvanje za period puberteta i adolescencije. Kada se, međutim, to oduži i produži na zauvijek, nije više do magareta nego do Željka, Mirka i Slavka, na primjer.
„Titovi đedovi“ su posebna vrsta ljudi; uvijek ih je bilo više nego pionira jer se potenče po više puta. Njihova brojnost je proporcionalna privilegijama koje se nasledno prenose sa oca na sina. I dok su očevima bili dovoljni stan i boračka penzija, njihovoj djeci, koja su odavno đedovi, malo su: obrtni kapital, kvadrati i kilometri kvadratni placeva, šumska ili morska dobra.
Da ne sakrijemo i činjenicu da su mnogi Dražini pioniri bili i ostali Titovi sokolovi s kokardom u srcu, s petokrakom na čelu i i znakom „kružni tok“ na dupetu.
Dakle, gdje sam bio nijesam se krio, a odavno sam na strani istine i pravde, na strani onih koji su prećutkivali imena očeva i đedova jer su ih pobjednici učili da su im bili izdajnici i nacisti.
Drugovi i drugarice, lagali ste ih, lagali, lažete i trujete do danas. Nažalost, od toga zanata se i dalje dobro živi ali proći će, koliko god sporo.
Smrt fašizmu – slava junacima.
