Čudan smo mi to narod. Kod nas ne može baš ništa da se desi a da to nije
istorijski, da to neće obilježiti epohu koja dolazi, da se po tome od tog trenutka
neće mjeriti vrijeme i događaji. Tako je bilo i prilikom dugo najavljivane
rekonstrukcije 44. Vlade, ili ako čovjek to malo bolje sagleda izbora 44B.
Vlade. Jer, Milojko nije rekonstruisao, nije pravio leteće zamjene, praktično je
izabrao skoro novu, i što je bitno, po broju resora rekordnu Vladu.
Svakome će ta nazovi rekonstrukcija ostati upamćena po nečem drugom.
Neki će je pamtiti da su napokon predstavnici srpskog naroda došli do ministarskih funkcija i uspjeli da postanu sastavni dio izvršne vlasti. „Nisu višeprokuženi“.
Neko će reći, ovo je bio pomiriteljski dan. Neko će reći desio se
dan da više nema mjesta, fizičkog, u zgradi Vlade pa će morati uslijediti
rekonstrukcija unutrašnjeg prostora. Neke minorne stranke sa po jednim
poslanikom su se znatno probudile umišljajujući da vrijede više nego što su.
Neko će zapamtiti i da je premijer imao korektniji odnos prema poslanicima,
neko će reći kao da je shvatio ko ga je birao.
Tako, rekoh, svako će po nečemu pamtiti taj utorak, a što se mene tiče meni će
ostati upamćen po činjenici da je premijer Spajić ipak uspio da prekine pupčanu vrpcu između DPS-a i Bošnjačke stranke, ili bolje reći politički brak koji je
neprekidno trajao od 2006. godine.
Tada su razjedinjeni Bošnjaci podržali
nezavisnu Crnu Goru i potom otišli sa Milom, ucjenjujući ga da ne vrda.
Da je taj razvod bio bolan vidjelo se u redovima DPS-a uoči, ali još bolje na
samoj sjednici Parlamenta. Kao da, sada opozicioni DPS ne može da shvati da
svemu dođe kraj, da prestaje potkupljivost, i da je malo nedostajalo da političke karijere košta Ervina Ibrahimovića odluka da prvi put nije želio u Vladu sa prestavnicima srpskog naroda.
Skoro da nije bilo govornika iz redova DPS-a koji nije oštro osudio odluku Bošnjaka da ipak prihvate učešće u proširenoj Vladi, te osude išle su do granice neukusa. Ima ona stara izreka „ko gubi ima pravo da se ljuti“, ali ne i da određuje sudbine svojih dojučerašnjih političkih satelita koje su znali uvijek za poslušnost i odanost dobro da nagrade.
Umjesto toliko prosute gorčine po koliko juče vjernim političkim partnerima, Milovim junošama iz DPS-a možda samo poruka da je ipak došlo vrijeme da naprave otklon od dugogodišnje politike koja je njihovu stranku dovela maltene u
samoizolaciju.
Još nešto mi je ostavilo upečatljiv utisak, a to je htjeli to priznati ili ne,
odlična koordinacija na relaciji premijer Spajić – predsjednik Parlamenta
Mandić. Bolje upućeni su znali da Andrej Milović, sada već bivši ministar
pravde, nije prava politička kičma Milojkova, već da je to u pravom smislu te
riječi najiskusniji poslanik Andrija Mandić. Vidjelo se to od prvog njihovog
poslovnog kontakta, kada je u stvari iskusni i mudri Mandić ispleo mrežu oko mlađanog Spajkija. Znao je Mandić šta žele predstavnici srpskog naroda u Crnoj Gori, čega su se to načekali godinama, stavljani na margine zbivanja i istorijskih fakata, i ovakvu priliku koja mu se ukazala nije smio da propusti.
Znao je to Andrija i kada je morao da proguta po koju političku „žabu“ jer cilj
ipak opravdava sredstva, a cilj složićete se nije mali.
Prvo poluvrijeme je završeno, Spajić i Mandić su u stilu tek završenog
Evropskog prvenstva u fudbalu pokazali da znaju da drže loptu u svojim nogama.
Šta će donijeti nastavak utakmice, da li će neko u pauzi pojačati svoje redove,
ko će biti preletači znaće se, ako se već i ne zna, vrlo brzo. Jer, Podgorička
skupština traži odgovore, a i Budva nije riješena, dolazi Kotor…
Za sada će to ipak ostati u drugom planu kada je naš politički vrh u pitanju jer
svi putevi vode za Pariz, gdje naši reprezentativci prvi put u potonje vrijeme idu bez velikih ambicija, istina, ona s pravom tinja kod vaterpolista koji peti put, kao i jedriličar iz Herceg Novog Milivoj Dukić, brane nacionalni dres
Crne Gore.
Za razliku od sportista koji ipak idu da pokažu svoje vještine, brojna
svita političara (možda među njima bude i navijača) u grad svjetlosti na Seni
vjerovatno putuje sa drugim ambicijama. Možda taj Pariz umanji i duševnu i
drugu bol koja je uslijedila Spajkijevim razvodom DPS-a i Bošnjaka.
Dočekasmo i IBAR-a, sa njim i novu rekonstruisanu Vladu, a sada koferi i –
pravac Pariz.
Tako je to kad brak nije sklppljen u crkvi i od Boga blagodlovljen 🙂
Predobar tekst.Originalan, jasan, ko nije gledao dogadjaj, evo mu opis.
Kazu da brak iz interesa najduze traje Ljubav porodje, prevlada razum.