Inicijativa za smjenu predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, koju je pokrenula opozicija uz podršku satelita bivšeg režima, doživjela je jasan i nedvosmislen politički poraz. Bez obzira na to kako pokušali da predstave epilog, brojke ne lažu – smjena nije prošla, a vlast je još jednom pokazala čvrstinu tamo gdje su mnogi očekivali pukotine.
Nisu svi poslanici opozicije ni glasali za smjenu. Neki su, svjesni unaprijed da ne postoji većina, izbjegli da uđu u salu i time izbjegli da svojim prisustvom legitimišu politički fijasko. Takvo ponašanje samo potvrđuje ono što građani već odavno znaju – opozicija nije jedinstvena, niti ozbiljna u svojim namjerama da ponudi alternativu. Umjesto političke hrabrosti, pokazali su kukavičluk, a umjesto strategije – improvizaciju.
Ipak, ono što dodatno vrijeđa političku inteligenciju građana jeste pokušaj da se ovaj neuspjeh predstavi kao – pobjeda. Mediji pod direktnim ili prikrivenim uticajem tzv. Prve i Druge familije već danima pokušavaju da uvjere javnost da je „Mandić slab“, da je „većina klimava“ i da se vlast „rastače iznutra“. I sve to nakon što opozicija nije uspjela ni da izvede sve svoje poslanike na glasanje.
Takvo ponašanje je ništa drugo do čisto licemjerje i političko foliranje. U stvarnosti, Mandić ne samo da je ostao na čelu Skupštine, već je i simbolično učvrstio svoju poziciju. Ne samo kao predsjednik parlamenta, već i kao jedan od stubova stabilnosti parlamentarne većine, uprkos svim pokušajima da se ta većina prikaže kao nefunkcionalna i privremena.
Opozicija je propustila šansu da djeluje ozbiljno i odgovorno. Umjesto toga, pribjegla je poznatom receptu: kad već izgubimo, hajde da makar pričamo da smo pobijedili. No, Crna Gora je prošla dug put od vremena kada su se istina i realnost mogle kontrolisati samo kroz medijske narative. Građani jasno vide razliku između spinovane slike i političkog terena.
Vrijeme je da i opozicija to shvati.