Evo, na jučerašnji dan, drugog februara navršilo se 125 godina otkako je u Herceg Novom umro legendarni Marko Miljanov, čovjek za koga je riječ značila sve, koga su krasili čojstvo i junaštvo, i kome je obraz bio iznad svega i ostao neukaljan. Ali ta njegova Crna Gora zaboravila je i njega i vrijednosti koje su ga krasile.
Kažem – zaboravila, jer se niko nije sjetio da tog 2. februara obilježi godišnjicu njegove smrti, iako je u pitanju bio mali jubilej. Zaboravila slučajno ili namjerno – svejedno je, jer Crna Gora koju je on branio, poštovao i za koju je živio, danas je daleko od tih ideala.
Danas je to Gora Crna u kojoj umjesto čojstva imamo seks-afere. Narod će reći: „Pa toga je uvijek bilo, otkad je svijeta i vijeka.“ Moguće, ali ne tako javno i ne u samom vrhu države – i to bez ikakvog stida, ni kod aktera ni kod države. Taj, nazovimo ga, seks-skandal neki akteri ne samo da ne žele da sklone od očiju javnosti, već gostovanjima po brojnim medijima u regionu dodatno skreću pažnju na sebe. A kažu – to nije sve što se sprema da ispliva u javnost.
Možda to i nije loše, jer bi Crna Gora, poslije slogana „zemlja divlje ljepote“, mogla dobiti novi turistički brend: „zemlja u kojoj se ne zna ko koga i s kim“. Sjetimo se samo pojedinih ministara zatečenih u svojim kabinetima u donjem vešu – neki čak i bez njega – našmrkani i našminkani. Pa gdje je afera sa Moldavkom S.Č. u koju je bio upleten sam vrh države?
E moj Marko, dok se ti na Medunu sada okrećeš u grobu, tvoji moderni sunarodnici vjerovatno i ne znaju za tvoja pravila života, kojima se dičila i ponosila Crna Gora.
I dok se mi „hvalimo“ najnovijim seks-skandalima, zaboravljajući šta to bijaše obraz, naš politički vrh – ili, bolje rečeno, izvršna vlast – najnovijom odlukom o povećanju penzija od 0,38% pokazala je kakav odnos ima prema onima koji su cijeli radni vijek ugradili u stvaranje ove države. Zaista treba imati „obraza“ pa penzionerima povećati primanja za 1,7 eura, a istovremeno sebi povećavati plate za stotine eura, dizati izdvajanja za partije, vozni park i službena putovanja.
Ne znam kako će moći pogledati u oči one koji su glasali za njih, kada uskoro ponovo budu tražili njihovu podršku. Koja će to nova bilbordska prevara biti? Ali oni znaju – i to se kroz vrijeme dokazalo – da je narod „raja“ koja traži gospodara koji će je tlačiti, pa zašto ne i lažno obećavati.
Znaju oni i to da je penzionerska populacija, najbrojnija u zemlji, sa preko 120.000 članova, najveći bazen političkih glasova – kako je to i sam „gospodar“ Milo govorio. On je dobro znao šta radi kada je na čelne funkcije po dubini postavljao sebi lojalne ljude, uz sitnu sirotinjsku apanažu, kako bi u bazi radili za njega i kako bi ta populacija zaboravila da ima sopstveni politički subjekt kroz koji bi se mogla boriti za svoja prava.
Ono što je počasni predsjednik razradio, mlađani Spajki je vješto nastavio. Danas njegove partijske perjanice, koje su se rado slikale sa počasnim predsjednikom, a imaju primanja blizu 2.000 eura, poput papagaja ponavljaju kako penzioneri u Crnoj Gori nikada nijesu imali veća primanja – zaboravljajući da kažu da sa tim primanjima danas jedva preživljavaju, na putu ka obećanoj EU.
A gdje se tu djede obraz Marka Miljanova? Pa zar je to bitno? Narod je dobio dovoljno igara da se zabavlja – seks-afere sa samog državnog vrha. A kažu, biće ih još, jer naše navodne državne službenice više liče na starlete iz rijalitija nego na ozbiljne trudbenice.
Možda bi Milojko, po uzoru na Pink, trebalo da negdje kod Botuna otvori rijaliti-kuću i, u fazonu „velikog brata“, pusti kamere da ih prate. A gdje je tu slučaj „maminog sina“, koji je mirno napustio državu uoči izricanja presude, dok sada svi peru ruke od tog skandala uz papagajsku priču kako „to neće negativno uticati na naš put ka EU“?
Sada nas Miloš zabavlja video-klipovima koji kruže društvenim mrežama – nije ni bitno da li su autentični ili iza njih stoji neka „čuvena inteligencija“. Važno je da se klipovi vrte, starlete umjesto po televizijama šetaju vladom, majka Veke se skija i čeka proljeće da uzjaše dorata, jer izgleda da je dobro istrgovala ćutanjem o svojim saznanjima iz dvadesetogodišnje prakse uz gospodara i njegove podanike.
Gdje mi to živimo? U kakvoj zemlji čuda, za koju ni čuvena Alisa ne zna da postoji? Ona vjerovatno zna za „zemlju čuda“ Džefrija Epštajna, koju su, kako ispade, rado posjećivali mnogi – a sada bi svi da operu ruke. Kao i naš počasni, koji možda nije stigao da ga posjeti, ali je u njegovo ime kreator naše nezavisnosti Lajčak pozivao predatora Epštajna da posjeti Goru Crnu – zemlju čuda i divlje ljepote.
Ko zna šta će još isplivati i ko je sve, radi malo zabave, posjećivao tog predatora. Svi bi sada da operu ruke, po onoj narodnoj: „Dala baba dinar da uđe u kolo, a dala bi mnogo da izađe.“
I tako, uz sve ove igre i igrice, naši penzioneri dobiše 0,38%, dok oni u susjednoj državi dobiše čak 12,2% – da nema prevare, već da imaju od čega da žive. Ako je Vučić kriv za sve što nam se dešava u ovoj našoj zemlji čuda, mogao je i naš Spajki makar malo da se ugleda na njega kada su u pitanju penzioneri koji su listom glasali za njega i njegov bilbord.
A gdje se djede obraz i čast Marka Miljanova sa Meduna, koji je 2. februara 1901. godine izdahnuo u Herceg Novom, u Boki?
Perica Đaković