Nakon što je premijer Milojko Spajić još jednom briljirao svojim čuvenim životnim anegdotama, ovaj put izjavom: „U Tokiju sam živio pored kolektora i ništa mi nije bilo“, javnost je, razumljivo, odahnula. Jer ako je Milojko izdržao – onda valjda i građani Crne Gore mogu. Poslije svega, nije malo iskustvo preživjeti pored japanskog kolektora; to gotovo da dođe kao neka vrsta međunarodne sertifikacije otpornosti.
Ova rečenica, izgovorena povodom planirane izgradnje kolektora u blizini naselja Botun, zvučala je kao da premijer želi da poruči građanima: „Ne brinite, nije strašno – evo ja sam ekspert za življenje pored fekalija.“ I stvarno, kakav luksuz bi još poželjeli ljudi koji žive u 2025. godini? Krov nad glavom, voda, struja, internet… i kolektor u neposrednoj blizini – sve to u jednom paketu. Moderna država, evropske vrijednosti.
Naravno, skeptici će reći da se uslovi u Tokiju ne mogu baš porediti s uslovima u Crnoj Gori. Ali skeptici su poznati po tome da uvijek nešto kukaju. Jer dok se oni bave sitnicama poput kvaliteta vazduha, uticaja na zdravlje, nekretnina i svakodnevnog života, Milojko je već odavno iznad toga. On ima jedinstveno iskustvo – međunarodno iskustvo kolektora. Ako treba, može ga i licencirati.
Čak se i postavlja pitanje: zašto bismo uopšte raspravljali o mjestu gradnje kolektora, kada premijer svojim primjerom pokazuje da sve može? Ako je Milojku „ništa bilo“, valjda će i ostalima. Uostalom, građani su navikli da se prilagođavaju.
A možda je i pravo vrijeme da se uvede nova državna strategija: „Milojkov standard izdržljivosti.“