Kada istorija jednog medija i jednog režima teče u istom koritu toliko dugo, uz povremene pseudokonflikte, onda nije riječ ni o borbi za slobodu medija, ni o demokratiji, već o besramnoj simbiozi interesa. Takva je priča o Nezavisnom dnevniku „Vijesti“ i Milu Đukanoviću. Priča o dvije strane iste antisrpske medalje, koje su, svaka u svom domenu, radile na besomučnim pokušajima dekonstrukcije srpskog identiteta, vjere i istorijskog prava u Crnoj Gori.
Osnovane 1997. u vrijeme kad je Đukanović započeo proces odvajanja od Miloševića i Srbije, „Vijesti“ su od prvog dana bile medijski megafon novog kursa – antisrpskog, proNATOvskog i duboko klijentelističkog. Pod plaštom nezavisnog novinarstva, Željko Ivanović i njegova ekipa postali su udarna igla zapadnog uticaja, uvijek vješto izbalansirani između „proevropske“ retorike i tihe podrške Milovom režimu. Kada je Đukanović dovoljno ojačao i više mu nije bio potreban medijski pokrov, odnosi su se „pogoršali“. Ali ne suštinski, antisrpska linija ostala je zajednička osa i Đukanoviću i „Vijestima“.
Ako je postojao ikada bolji primjer kako se na Balkanu simulira demokratija i medijska nezavisnost, onda su to su Milo i njegovi nezavisni mediji. Bolje rečeno, zavisni mediji, duboko, neraskidivo i ideološki spregnuti sa njim i njegovim animozitetom prema svemu srpskom i dugogodišnjem projektu pokušaja razgradnje svakog srpskog korijena u Crnoj Gori. A u tom kolospletu ne postoji dublja veza od one koju su izgradili Milov režim i medijski establišment okupljen oko „Vijesti“. Jedni su davali političku podlogu, drugi spinovali u javnosti. Dok je Đukanović udarao lični pečat na sve što se u Crnoj Gori moglo nazvati institucijom, „Vijesti“ su vodile hajke protiv sveštenstva, protiv srpske kulture, protiv srpskog jezika, protiv tradicije i razuma.
Čak i kada su „Vijesti“ ulazile u fazu navodne kritike Đukanovića, ta se kritika svodila na strogo dozirano i kontrolisano udaranje. Kao u loše režiranoj predstavi kada se lupi šamar, ali sa prethodnim glumačkim dogovorom da se ne pokvari šminka. Oni su mogli da prigovaraju Milu na korupciju, ali nikad na ideologiju. Smjeli su da se pitaju gdje su pare, ali ne i gdje je moralna granica u antisrpskoj histeriji koju je upravo on, sa njima, podsticao.
Antisrpska veza je bila sveti pakt, nit koja ih je povezivala i kad su se prividno sukobljavali. Baš zato nijedan napad Vijesti na Đukanovića nikada nije rezultirao ozbiljnim političkim posledicama po njega. Umjesto toga, dobijali smo scenu u kojoj se politički „zmaj“ i medijski „lovac“ hrane jedan od drugoga, kao dvoglavo čudovište koje vrišti o građanskim vrijednostima, a u suštini diše mržnjom prema srpskom identitetu. Priča o „Vijestima“ i Đukanoviću nije samo priča o jednom mediju i političaru, već o kompleksnoj mreži odnosa između moći, informisanja i javnog interesa u Crnoj Gori. Ona nas podsjeća na važnost nezavisnog novinarstva, ali i na opasnosti koje nastaju kada se granice između medija i politike pređu.
Legenda kaže da se Željko Ivanović pojavio u borbi protiv diktature nakon što je dobio batine ispred jednog restorana, a potom postao simbol otpora, iako mu je karijera jedna beskonačna vrteška političkog cinizma, savijena pod uticajem donacija, fondova i geopolitičkih uputstava. Poznati incident iz 2007. godine, kada je Ivanović tvrdio da je pretučen po nalogu Đukanovića, a ovaj ga tužio za milionsku odštetu, bio je medijska sapunica koja je trebalo da ubijedi javnost u konflikt. Danas znamo da jedino što je „Lovac na zmajeve“ (kako sebe zove u kolumnama) uspio da ulovi, jeste lična finansijska stabilnost zahvaljujući bliskosti s istim tim zmajem, Milom Đukanovićem. Njegov „lov“ je komičan, dok se hrabro bori protiv duhova srpstva, sa ognjem u očima i pjenom na ustima. Njegove kolumne više liče na psihološke istupe frustriranog autošoviniste nego na novinarski osvrt. Srbi su za njega „nazadni“, „okupatori“, „politički retrogradi“. Ali zato su NATO, Zapad i „građanska Crna Gora“ raj na zemlji. Jedan fino upakovani medijski Montevideo.
Drugi vitez i pseudointelektualna personifikacija u ovom dvojcu je Petar Komnenić, sa emisijom „Načisto“ koja je sve, samo ne čista. Artiljerac koji ispaljuje plotune kada Željko naredi uz prepoznatljiv narativ, perfidno podmetanje teza, unaprijed pripremljeni linč za svakog ko izusti nešto što odiše srpskim interesom i štimung „civilizovanog razgovora“ u kojem je svaka srpska riječ nepoželjna, kao kvar u eho-sistemu uređene građanističke utopije. Komnenićev cilj je jasan, dekonstrukcija svakog autoriteta koji dolazi iz redova srpskog naroda. Ali zato, svako ko govori o „crnogorskoj samobitnosti“ i „svetoj odbrani od Srbije“, dobiće ne samo medijski prostor, nego i simpatije buljavog urednika-voditelja sa iskolačenim očima.
I kada nije bilo dovoljno da „Vijesti“ medijski izvještavaju, one su stvarale. Pozitivna Crna Gora je stvorena u njihovim redakcijskim prostorijama, uz kreativni doprinos uređivačkog tima koji je u Darku Pajoviću vidio „novu nadu“. Ta nova nada je na kraju obezbijedila većinu Đukanoviću i srušila prvu mogućnost demokratskog preobražaja Crne Gore 2016. godine. Sve je bilo po scenariju da „Vijesti“ guraju stranku, opozicija se zaljulja, a kad zagusti ispostavi se da je projekat bio samo još jedan, ovog puta narandžasti štit za Đukanovićev opstanak. Darko Pajović, koji je danas u političkom muzeju izdaje, ostaje simbol tog izdajničkog hibrida koji je nastao baš u redakciji ovog nezavisnog podgoričkog tabloidnog glasila.
Nezavisne „Vijesti“ su bile i ostale nezavisne taman kao što je i Đukanović bio nezavisan od moći kojom se decenijama opijao. Nekada su bili režimska paluba, danas su gliseri starog režima koji očajnički traže vez. Iako glume distancu od Mila, ta veza nikada nije prekinuta. Njihovo pero je i dalje na usluzi starom gospodaru, kad god zatreba da se odbrani „crnogorski identitet“ od Svetosavlja i srpske trobojke.
Već 27 godina, „Vijesti“ i Đukanović plešu tango u kojem je srpska publika uvijek na kraju dobijala udarac. I nije problem u tome što „Vijesti“ imaju neko svoje mišljenje, već što se pod plaštom nezavisnosti prodaju kao stožer slobode, a u stvari su najperfidniji mehanizam antisrpske propagande. I ako je neka konstanta u tom čudnovatom medijsko-političkom braku, onda je to antisrpstvo. Đukanović ga je vodio kao zvaničnu državnu politiku, od političkog do kulturnog nivoa, a „Vijesti“ su ga sprovodile kao medijsku paradigmu. Taj mehanizam i danas funkcioniše, samo što je Đukanović u opoziciji, a „Vijesti“ glume moralnu vertikalu.Simbioza Đukanovića i medijske mašinerije „Vijesti“ predstavlja jednu od najpogubnijih pojava u novijoj istoriji Crne Gore. Ne samo da je trovala odnose u društvu, nego je fabrikovala mržnju prema Srbima i svemu što taj narod predstavlja. Njihova misija nije novinarska, već ideološka i antisrpska do srži. Ali vrijeme se mijenja. Ostaje samo da „Lovac na zmajeve“ shvati da je sam postao zmaj, jer istina ne mora uvijek biti u udarnim terminima. Dovoljno je da postoji i da podsjeća ko je u ovoj priči stvarno čist, a ko samo glumi. I na kraju valja konstatovati da najveća medijska prevara u novijoj istoriji Crne Gore nije što su „Vijesti“ pomagale Đukanoviću, nego što su nas ubjeđivale da mu se suprotstavljaju.
Vladimir Vuković, urednik portala aloonline me
