Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije,
u velikim narodima geniju se gnj’jezdo vije:
ovdje mu je pogotovu materijal k slavnom djelu
i trijumfa dični v’jenac, da mu krasi glavu smjelu.
Al’ heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,
sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:
diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši,
iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.
Čitavom srpskom narodu, građanima Srbije i njenom rukovodstvu srećan Dan državnosti Srbije u kom se sjećamo podizanja Prvog srpskog ustanka i donošenja Sretenjskog ustava 1835. godine. Prvi srpski ustanak kao prelomni događaj u borbi za slobodu i Sretenjski ustav koji je predviđao ukidanje ropstva i feudalizma predstavljaju suštinu svih borbi vođenih za slobodu na ovim prostorima.
Njegoševi stihovi, kojima je on svoje najznačajnije djelo posvetio Karađorđu, ustaničkom voždu, stavivši na njegovu glavu Gorski vijenac, govore o neraskidivoj vezanosti Srbije i Crne Gore u čemu je Njegoš vidio ovaploćenje borbi za slobodu koje su se vjekovima vodile na ovom tlu. Oni su zalog dubljem i smislenijem zajedništvu od političkog, bilateralnog i diplomatskog.
220 godina od Prvog srpskog ustava obilježavamo uz sjećanje na brojne ustaničke prvake i vojvode koji su porijeklo vodili iz današnjeg nikšićkog kraja, nikšićkog plemena, Pive, Drobnjaka, poput Jakova i Mateje Nenadovića, Petra Todorovića Dobrnjca, Mladena Milovanovića, Lazara Arsenijevića, Melentija Nikšića, kasnijeg reformatora srpskog jezika Vuka Karadžića, Stojana Čupića i mnogih drugih… Meni posebnu čast čini što je moj predak Đuro Milutinović Kovačević, slijepi guslar i jedan od Vukovih pjevača, nosio u guslama prepisku između Svetog Petra Cetinjskog i Karađorđa.
