Ne znam ima li ikoga u Crnoj Gori, počev od vrtića pa do nesrećnih penzionera, koji su dočekali najveće povećanje penzija od cijelih 1,7 eura, a da ne zna kako smo mi lideri na putu ka Evropskoj Uniji. Ajde što nas u to ubjeđuju naši domaći političari, vjerovatno u želji da sakriju slabosti sistema, nego što njihovu sujetu tom činjenicom podhranjuju i najodgovorniji u Briselu. Lideri smo, koliko se ja dobro sjećam, evo već dvadeset, a možda i više godina.
Još nas je u to ubjeđivao počasni Milo i njegova svita, tvrdeći da nam samo malo fali pa da nas Evropa primi pod svoje skute ili, bolje reći, da oni tamo nešto loše vide jer ne znaju da smo mi bili Evropa i prije njih. Da, taj put ka evropskim integracijama i naše „liderstvo“ u njemu toliko su postali otrcana fraza da je izgovara gotovo svaki čovjek kod nas koji ima makar trunku političkih ambicija. Mi ne želimo da se suočimo sa istinom i sa sobom,ali i ogledalom, jer bi nam pogled u njega otkrio najbolju istinu. Ne želimo ni da se zapitamo zašto su iz te EU izašli njeni tvorci — Britanci. Da li tu ima nešto „trulo u državi Danskoj“, što bi rekao narod? Mi se divimo našim političkim liderima, ili našem uhu jednostavno prija njihova priča kojom oni hrane sopstvenu sujetu, ili smo pak navikli da imamo gospodara. Ne znam tog političara koji se domogao makar i malo vlasti, a da odmah nije govorio kako smo mi neprikosnoveni Lideri na putu ka EU. Svi oni jedva čekaju da povedu svoje, nimalo malobrojne, delegacije u Brisel, ne bi li ih tamo hrabrili, a sve to o trošku naroda kojem ne mogu da povećaju penzije ni više od 0,38%.
Dakle, toliko o našoj ubijeđenosti u to koliki smo lideri na putu ka EU. Izbjegavanje pogleda u pomenuto ogledalo, po principu bajke „Ogledalce, ogledalce, ko je najljepši na svijetu“, ima svoju logistiku, jer bi nam odgovor otkrio koliko smo, u stvari, lideri u nečem sasvim drugom. Pa da pogledamo na kakve bismo to odgovore naišli. LIDERI smo u seks-aferama koje se dešavaju ni manje ni više nego u kabinetima vlasti, u Vladi, Skupštini, pa i u predsjedničkim kabinetima. Tamo ima više starleta nego u TV-rijalitijima. Dres-kod? Šta to bijaše, ako se očima ne otkriva, ne zna se šta se nudi. Shvatio bih to da je u pitanju starija gospoda, ali ovi mladi „eksperti“? Nije to kod nas od juče. Sjetimo se ministara u donjem vešu u kabinetima, afere „Snimak“…
Odavno su u ministarstvima shvatili da put ka EU vodi nekim drugim putem, da ne kažem da je poželjno i podobno razvijati LGBT sektor, jer izgleda, vrata u Briselu najbolje otvaraju gej-lobiji. Nije ni to novost. Sjetimo se Miloša koji šalje svog izaslanika kod sultana da završi važne državne poslove. Pred put ga savjetuje kako je sultan čovjek koji voli pare, dakle što bi mi sad rekli nije mu mrska korupciju, ali mu nije mrska ni mlada „guza“. I onda Miloš, onako s visine, kaže izaslaniku: „Ti znaš da mi para nemamo, ali posao se mora okončati — pa to vidi“. Pa i mi Miloša za trku danas imamo, zar naš „Miloš“ nije u tom stilu nedavno završio posao i za Brisel poslao svog bivšeg ministrom kojeg su u njegovom kabinetu jedno jutro zatekli „našmrkanog i našminkanog“? Nismo samo tu lideri. Lideri smo i po tome što godinama ne možemo da okončamo pravne postupke protiv ljudi povezanih s korupcijom, kriminalom i švercom, a što od nas traži svijet. A i kada konačno donesemo presude, oni, umjesto da završe iza rešetaka, jednostavno odšetaju iz zemlje kao turisti. Lista takvih je već podugačka, a dodatno je „začinjena“ ovih dana, baš u trenutku kada smo, navodno, nadomak otvaranja preostalih poglavlja i vrata EU. Nama, izgleda, nije bitno da li ćemo ući sa ili bez prava glasa — važno je samo da smo, kako je davno rekao usvojim ranim radovima Stevan Koprivica, u njegovom „Posljednjem putovanju u Jevropu“.
U tom spomenutom trenutku iz zemlje nam odšetaju Miloš Medenica, osuđen kao vođa OKG-a, ali i donedavna specijalna tužiteljka gospođa Mitrović. I ako se Miloš uredno javlja video-porukama, bile one originalne ili AI, zar to nije šamar po državu „lidera u EU integracijama“. Sramota ne može biti veća. U redu, ne možemo ih sada uhvatiti jer nijesu kod kuće, barem tako kažu u policiji. Ali kod kuće su ostali oni koji bi za takav njihov gest morali odgovarati.A ko je odgovoran, zapitao se, ničim izazvan,i slučajno izabrani predsjednik Jakov, i to sa Molitvenog doručka, direktno u programu javnog servisa. Poručio je svom nekadašnjem nerazdvojnom partijskom drugu, kolegi i „ekspertu“ da je vrijeme da otkrije ko su odgovorni, a ako ne može, ne mije ili ne želi , onda on treba lično preuzme odgovornost. Ničim izazvani Jakov je, valjda zato što je „preko bare“, rekao i da imamo neodgovornu i neefikasnu Vladu, i parlamentarnu većinu koji, da bi sakrili svoj nerad, usvajaju 20 zakona pri čemu ih nisu ni pročitali. A ako jesu onda su kandidati za Ginisa jer 4.500 stranica pročitati u par dana je stvarno za poštovanje. Nimalo čudno što nisu pročitali jer za ulazak u vlast nije potrebno znanje, već poslušnost. Upravo to su naši poslanici i demonstrirali. Lideri smo i u novoj sportsko-političkoj disciplini, borbi za raspodjelu plena i fotelja, koju smo savršeno usavršili po principu: „Kad se nešto mora, nije teško.“A zar za to nismo imali sjajne učitelje poput Evropejaca Lipke i Lajčaka koji je ero završio i na dokumentima Džefrija Epstajna. Lideri smo i u tome da za sopstvene neuspjehe optužujemo susjede i njihovog predsjednika kao dežurnog krivca. Dakle, dotle smo stigli da nam je liderstvo postalo i vrijeđanje zdravog razuma sopstvenog naroda — po principu: „Šta oni znaju, oni su raja.“ Dok kriminalci bježe, u kancelarijama se orgija, tenderi za aerodrome se namještaju, a mi ne želimo da se zapitamo ko se zapravo poigrava sa državom (ako je uopšte imamo) i njenim institucijama. Dakle htjeli da priznamo ili ne Crna Gora je zemlja čuda u koju još nije stigla ona „Alisa“ a i bolje joj je da ostane u svojoj bajci, jer mi će mo živjeti u svojoj gdje imamo mnogo više od jedne Alise. Nama je ipak važno je samo da smo mi LIDERI na putu ka EU, a odgovornost, šta to bijaše? To ćemo drugi put.
Perica Đaković