KO ĆE KOGA DA IZMORI U ZEMLJI ČUDA

Ono što smo gledali prošle godine u Beogradu, glavnom gradu Srbije, evo početkom 2026. godine gledamo i kod nas, u glavnom gradu Crne Gore. I dok se prošle godine nismo puno ljutili, a čak dio naših medija podržavao srbijanske blokadere, sada je situacija malo drugačija – ne samo u reakcijama građana i medija, već i u odnosima između aktera botunsko-zetskih blokadera i Vlade.
No, da se ne bavimo upoređenjima sa drugima, jer su razlozi za blokade gradskih saobraćajnica različiti, već da ostanemo u vlastitom dvorištu. Ako je neko mislio da će stanovnici Zete mirno posmatrati početak radova na kolektoru u Botunu, te da će primorskom varijantom „pusti me stati problem“ biti sam od sebe prevaziđen, izgleda da se, barem po onome što vidimo, prevario.

Primirje koje je bilo uspostavljeno za novogodišnje praznike, uz obećanje da će razgovori predstavnika vlasti i građana Zete biti nastavljeni kad se „Deda Mraz vrati kući“, barem što se stanovnika Zete tiče – izigrano je. I sada vlast ima onu narodnu: „Tražili ste – gledajte“, a nezadovoljni građani kojima blokade najviše remete normalan život, svoje nezadovoljstvo trebalo bi da usmjere prema onima koji su dogovor prekršili.

Zato su ljutnje prema lideru DNP-a, koji je svoju riječ prema svojim sugrađanima ispoštovao, neutemeljene, dok je predsjedništvo njegove političke partije reagovalo prema Vladi svojim zahtjevima. Iako se očekivalo da će Vlada na te zahtjeve reagovati, a premijer održati svoje obećanje da će po povratku sa koncerta iz Beča sjesti za sto i nastaviti razgovore, odnosno pregovore – to se do današnjeg dana nije desilo.

Neko će možda reći da premijer nije prekršio svoju riječ jer se on praktično u Crnu Goru i nije vraćao poslije bečkog koncerta; barem ga nismo javno vidjeli ni na jednom skupu, ni u jednom mediju, a nije bilo ni sjednica Vlade. Tako se stekao utisak da se u našoj Vladi, bez obzira na njenu brojnost, ponašaju po onoj lovačkoj: „Ako vidiš medvjeda – pravi se mrtav“.
Dakle, po ponašanju naše Vlade, ali i Parlamenta, situacija u državi je normalna: blokada nema, najavljena kriza vlasti ne postoji, pa zato ne znam što se građani, a i mediji, bune, kad je kod nas stanje još uvijek idilično i praznično. Tako barem poručuju TV stanice, u stilu velikog hita Bijelog dugmeta: „Ajmo u planine… pardon, svi na snijeg. Skijanje se brzo uči, ko je blesav da sjedi kući…“.

Dok se mi zabavljamo uz dugo očekivani snijeg, ali i uz puštenu medijsku „buvu“ da će Jerusalimski patrijarh priznati Crnogorsku pravoslavnu crkvu – zaboravljajući da ona nigdje u crkvenim krugovima u svijetu nije upisana, osim u cetinjskoj policijskoj stanici – brzo smo zaboravili i na novogodišnje poplave kroz koje smo prošli, na zatrpane i preorane puteve.

Uz pomenute medijske interpretacije koje služe da zabave narod i odvuku mu pažnju, pridodajmo i sudske epiloge. Aferi oko sata počasnog predsjednika pridodali smo priču o još jednom satu – ovoga puta sudskom. Uostalom, zar se kod nas ne kaže da živimo u zemlji čuda? Tako smo, u jeku zimske turističke sezone, svu priču prebacili na Kolašin, a – gle čuda – zaboravili naš do juče glavni zimski turistički centar Žabljak. Da li slučajno ili namjerno, zaključite sami.
I tako, dok iščekujemo da naš premijer Milojko zakaže sjednicu Vlade, da čujemo predstavnike DNP-a i vidimo da li je situacija u Crnoj Gori baš politički bezazlena, a naši penzioneri čekaju koliko će im biti povećana primanja – da li kao kod komšija, 12,2 odsto – dotle ćemo se još zabavljati blokadama puteva, ali i geopolitičkim zveckanjem oružja.
Za našeg premijera Milojka i predsjednika Jakova, da mi neko ne zamjeri što ga ne spominjem, kao da ne postoje Maduro i Grenland, ili, bolje reći, Trampove igre bez granica. I tu se, izgleda, ponašamo po onom lovačkom receptu: „Šta raditi kad se sretnemo s medvjedom“.

Perica Đaković