Pad tridesetogodišnje vlasti otvorio je prostor za mnogo slobodnije iskazivanje nezadovoljstva, za ukazivanje na probleme, za razvoj društvene svijesti. Nažalost, taj prostor je trenutno praznjikava livada na kojoj obitava par pojedinaca
Ako smo “u tranziciji”, prirodno je pomisliti da smo na putu ka nečemu boljem, da ćemo u jednom budućem vremenu napraviti prelaz u neko bolje, kvalitetnije, optimalno društvo. Uzanosti ćorsokaka u koji smo bačeni kad smo prvi put opisani kao neko ko se nalazi “u tranziciji” nismo ni bili svjesni.
Iz djetinjstva pamtim nebrojeno puta repriziran crtani film, čini mi se da predstavlja neku Hana-Barbera produkciju iz šezdesetih ili sedamdesetih godina, a tema tog crtaća bila su kola. Možda ih se sjećate, jedan je bio o psima (“ovo je doberman pinčer, a šta radi doberman pinčer?”), drugi o hrani, treći o ko za čemu, a ovaj je bio o automobilima.
Jedna od priča govorila je o dvojici vozača koji nikako nisu mogli da se izvuku sa petlje auto-puta pa su na kraju u njenoj sredini otvorili prodavnicu brze hrane, čini mi se hotdoga. Kada pomislim da smo mi u tranziciji od socijalizma ka kapitalizmu, jednopartizma ka višepartizmu, tranziciji ka “evroatlantskim vrijednostima”, tranziciji ka državi, izbornoj reformi, boljem standardu, vladavini prava i čemu sve ne, zapitam se da li u našem sistemu tranzicija gubi značenje “prelaska” ili “promjene” i postaje permanentno stanje – vječna iluzija mijenjanja.
Možda bi ljubitelji filozofije apsurda u tome svemu našli čekanje Godoa ili Sizifovo guranje kamena na vrh brda, ali mi se više čini da je naš apsurd nalik na ovu dvojicu iz crtanog filma – bolje bi nam bilo da u ovom vječnom čekalištu promjene otvorimo štand i da drugim čekačima ulaska u Evropu i bolje sjutra nudimo hotdog ili makar porciju najskupljeg kačamaka na kolašinskom skijalištu.
Poslednja od ovih tranzicija predstavlja prelaz iz DPS-ovog sistema vlasti, iz političke klase Mila Đukanovića u neku novu partijsko-političku realnost. Dugo čekane promjene koje su nastupile avgusta 2020. godine na bezbroj načina razočarale su one koji su ih priželjkivali i borili se za njih, ali i donijele jednu realnost u kojoj je izazovno snaći se. Koliko god vrijeme Đukanovićeve autokratije bilo loše, jedna dobra stvar bila je lakoća pozicioniranja u tom “koordinatnom sistemu” – mogli ste biti direktne i javne pristalice i uživati mnoge pogodnosti, mogli ste biti tihi (ili kritični primarno prema opoziciji) i uživati neke pogodnosti, ili ste mogli biti protivnici vlasti i tražiti način da preživite van njihovog sistema.
To ne znači da su svi kritičari režima bili ubogi sirotani i da mnogi u tim “koordinatama” nisu dobro živjeli, već samo da se znalo ko je u sistemu, a ko van njega. Nakon promjene vlasti, zatim i tri premijera koja su došla nakon Duška Markovića, to pozicioniranje više nije tako jednostavno. Kontraintuitivno je ono što se desilo – uz par izuzetaka, nestala je prava kritička misao.
S vremenom, decenije vlasti i neprekidni izborni ciklusi u kojima je postojao jedan jedini pobjednik stvorili su veliki broj pojedinaca, aktivista, organizacija, opozicionih medija koji su aktivno pratili sve aberacije te vlasti, reagovali, organizovali proteste, pisali kritički nastrojene tekstove, predlagali svoja rješenja i slično.
Crna Gora nije imala jak i nezavisan akademski sektor koji bi mogao da nastavi da kritikuje svaku vlast, koji posjeduje autoritet da ukazuje na greške nezavisno od toga ko je na vlasti
Sa druge strane nalazile su se pristalice tog režima, otvorene ili prikrivene, koje su odgovarale na kritike bilo kroz pokušaj pobijanja tih kritika, bilo kroz razne vrste ličnih uvreda koje možemo generalizovati kroz floskulu “vi ste protiv Crne Gore”. Izborima tridesetog avgusta i jedni i drugi izgubili su poziciju na koju su naučili i koja im je u izvjesnom smislu bila komforna.
Januara 2024. godine, u ovom periodu stabilizacije vlade kojom rukovodi Milojko Spajić, možemo reći da je tranzicioni post-DPS period prošao i da se može sa sigurnošću zaključiti kakvo je stanje u javnosti koja bi trebalo da bude kritički nastrojena. Samim tim je ispravno postaviti pitanje postoji li korektivna svijest oličena u dovoljnom broju pojedinaca ili organizacija koja bi mogla vršiti uticaj, skretati loše odluke vlasti.
Ograničeni resursi i mali broj stanovnika diktira da tu svijest tražimo među već pomenutim pojedincima koji su sada u drugačijoj poziciji i koji su morali da se i sami preraspodijele nakon promjene vlasti.
Prirodno je bilo što su nekadašnji podržavaoci režima postali vatreni kritičari nove vlasti i što su sa žestinom napadali i Krivokapića i Abazovića (uz kratak medeni mjesec dok je imao podršku DPS-a) i sada Spajića, kao i njihove kabinete.
Imali su pred sobom utaban put kojim bi mogli postati savjest društva, nezavisan korektiv. Uz to su mogli računati na udobnost pozicije s obzirom na to da su u dobroj mjeri bili materijalno obezbijeđeni kroz organizacije, preduzeća i medije koje je nekadašnja najjača partija stvorila, a neki od njih bili čak u toj mjeri privilegovani da su dobitnici doživotnih naknada. Samim tim nisu imali potrebu da brinu za život i da rade još jedan ili više poslova kako bi imali od čega da žive (što je nerijetko bio slučaj sa kritičarima prije avgusta 2020) već su mogli da se posvete kritici. Iz više razloga nisu uspjeli da se nametnu kao korektivni faktor.
DPS se nije vraćao na vlast, Đukanović je izgubio izbore, a sunce je i dalje izlazilo na istoku, dinar nije uveden, država nije odnijeta u Čačak niti Trebinje, život teče dalje, svojim tokom
Glavni problem oličen je u odanosti Demokratskoj partiji socijalista i Đukanoviću. Ova odanost je, bilo da se radilo o iskrenim simpatijama, naredbi ili prethodnom dugu, toliko snažno bila prisutna u njihovim istupima da je otupljavala autentičnost koju su osjećali svi sem tvrdi istomišljenici.
Potreba da se kritika trenutne vlasti u svakom navratu začini sa “ovako nije bilo za vrijeme DPS-a”, da se uvijek istakne kako je nekad bilo bolje, da se kroz greške novih konstantno “pere” biografija starih isuviše je snažno signalizirala namjeru, želju, čak i čežnju da Đukanović ponovo bude alfa i omega Crne Gore.
Drugi problem je ekstremna katastrofičnost u nastupima i neprekidno insistiranje na terminima “izdaja” i “mrak”, koje je nerijetko praćeno veoma ružnim rječnikom. Čak i oni koji su možda bili skloni da im povjeruju su s vremenom shvatili da kraj svijeta možete prorokovati samo jednom, eventualno dva puta, a da nakon toga postajete onaj dječak koji je vikao “vuk, vuk”. DPS se nije vraćao na vlast, Đukanović je izgubio izbore, a sunce je i dalje izlazilo na istoku, dinar nije uveden, država nije odnijeta u Čačak niti Trebinje, život teče dalje, svojim tokom.
Poslednji problem nalazi se u i dan-danas prisutnom ignorisanju svakog skandala koji je implicirao nepočinstva prethodne vlasti. Za njih nije postojalo podizanje optužnica i privođenje značajnih figura sudske vlasti, policije, poslanika. Nisu primjećivali “Sky” prepiske ili su branili njihove aktere time i dalje signalizirajući sopstveni klijentelizam. Samim tim se publika ovom krugu ljudi sužavala, s vremenom su i finansije otanjale i umjesto da postanu nova kritička svijest, novi korektiv, oni su skrenuli na marginu.
Uzevši sve u obzir, ovakav slijed događaja nije pretjerano iznenadio nikoga. Možda više iznenađuje put onih koji su nekad bili kritička svijest. Možemo razumjeti da je u prvim mjesecima nakon promjene vlasti dobar dio ovih ljudi ublažio svoje kritike.
Iskustvo političke korupcije kojom se DPS vraćao na vlast u opštinama u kojima je gubio izbore pozivalo je na oprez i stvaralo strepnju da promjene neće nastupiti. Tako je spremnost za ukazivanje loših stvari s vremenom otupila pa se Krivokapićevoj vladi ćutalo ili govorilo ispod glasa na činove koji se ne bi praštali DPS-u.
Brza promjena tri vlasti uz razne kombinacije na lokalnom nivou i promjenu na predsjedničkim izborima učinila je politički teren daleko rastresitijim. Umjesto dvodimenzionalnog koordinatnog sistema dobili smo sistem polja iz napredne geometrije.
Civilno društvo je davno izgubilo značajan dio svog autoriteta bivajući neiskreno, identifikujući se sa antifašizmom ali ne protiv svakog fašizma, antinacionalizmom ali ne protiv svakog nacionalizma i slično
Nekadašnji front kritičke svijesti formiran kroz medije i organizacije, koji su nosili i samostalni pojedinci je nestao. Na prste jedne ruke mogu se pobrojati zapaženi “opozicionari” (ne misleći time na članove partija) koji u ove tri godine nisu bili dio nekih vladinih tijela, javnih preduzeća, koji nisu u ministarstvima. To ne znači da su se “prodali” niti da su uradili nešto loše (tu možemo ići od slučaja do slučaja) već da su time izgubili pravo i mogućnost da kritikuju. Razuđenost političkih aktera dovela je i do novog klijentelizma, te su se mnogi kritičari našli na istoj strani sa nekim političarima, pa su odjednom počeli da podržavaju neku od iteracija vlasti, da napadaju njene kritičare kao “prodane”, “zle”, kao one koji su “ćutali dok je bio DPS”.
Dobar dio onih koji su nastavili da kritikuju čini to uz jedan značajan dodatak, uz računicu da kritika treba da pogodi protivnika a da istovremeno ojača kritizerovog miljenika. Samim tim je kritički front, samim tim je korektivna svijest, nestala.
Tako je tranzicija iz DPS-a u novo doba pojela ključan element svakog društvenog napretka. Crna Gora nije imala jak i nezavisan akademski sektor koji bi mogao da nastavi da kritikuje svaku vlast, koji posjeduje autoritet da ukazuje na greške nezavisno od toga ko je na vlasti. Mediji su dugo držali kritičan stav prema DPS-u ali su oštricu izgubili promjenom i njihovo nedovoljno ulaganje u istraživačke novinare i kolumniste sa čvrstim stavom dovelo je do toga da više liče na lutajući faktor umjesto na stvarni korektiv.
Civilno društvo je davno izgubilo značajan dio svog autoriteta bivajući neiskreno, identifikujući se sa antifašizmom ali ne protiv svakog fašizma, antinacionalizmom ali ne protiv svakog nacionalizma i slično. Pojedinci su mahom pošli za djelovima nove vlasti a ono malo što nije ne može predstavljati dovoljan front niti ima mogućnosti da nešto istinski promijeni zbog institucionalnih i zakonskih prepreka. Pad tridesetogodišnje vlasti otvorio je prostor za mnogo slobodnije iskazivanje nezadovoljstva, za ukazivanje na probleme, za razvoj društvene svijesti. Nažalost, taj prostor je trenutno praznjikava livada na kojoj obitava par pojedinaca. Valjda im je zato ostalo samo jedno – da otvore taj kiosk na auto-putu i prodaju hotdog. Ili neku ležaljku na Slovenskoj plaži, da kvalitetno legnemo u ovu, permanentnu, tranziciju.
Izvor: velikeprice.com
