Stara Crna Gora je istorijski i geopolitički pojam koji se odnosi na oblast prvobitne Crne Gore, koja se sastojala iz četiri nahije: Katunske, Riječke, Lješanske i Crmničke. Regionalna posebnost Stare Crne Gore u odnosu na susjedna Brda i druge okolne oblasti ogledala se u zvaničnoj upotrebi dvojnog državnog naziva, koji je od kraja 18. vijeka pa sve do sredine 19. vijeka glasio: Crna Gora i Brda. Regionalne tradicije i osobenosti Stare Crne Gore očuvane su do savremenog doba.
Do ovih podataka, opštepoznatih, može se doći jednim prostim klikom na internetu, ako već neko nije savladao istoriju još u osnovnoj školi.
Da li je u pitanju ozbiljno neznanje, ili pak lapsus (nastao iz uvjerenja o „nepokornoj Crnoj Gori“ po matrici crnogorskog šovinizma), pa je Jovana Marović, bivša potpredsjednica Vlade Crne Gore zadužena za međunarodne odnose, evropske integracije i regionalnu saradnju, a onda i bivša ministarka evropskih poslova (od 28. aprila 2022. do novembra te godine u Vladi Dritana Abazovića), „smjestila“ Brda u Staru Crnu Goru – nije utvrđeno.
„Ovima što se sprdaju da ne znamo istoriju: Stara Crna Gora je bila 7 brda i 4 nahije i imala je autonomiju gotovo sve vrijeme. Kad uđete u muzej Kralja Nikole, postoji mapa Otomanskog carstva i jedna crvena oblast na njoj: crnogorska brda koja nikad nisu osvojili. Oni znaju da se šale i kažu da ih je mrzelo da se penju, ali to je tako. Nema na čemu“, napisala je Marović.
Važno je naglasiti da su Brda, odnosno sedam plemena koje ih čine pripojeni Crnoj Gori tek na Berlinskom kongresu 1878. Sedam brdskih plemena su, podsjetimo, Kuči, Bratonožići, Vasojevići, Rovčani, Moračani, Bjelopavlići i Piperi.
Iako je nesporno da je Crna Gora tada konstantno vojevala za svoju nezavisnost, a što dobro opisuju sve moguće guslarske pjesme, ipak je nesporno da su se i ostale srpske zemlje konstantno borile protiv turske okupacije od Boja na Kosovu pa do danas. Brojne su bile seobe dok je Balkan bio pod turskom čizmom, a što je i Njegoš opisao u svom Gorskom vijencu – „Što se ne šće u lance svezati to se zbježa u ove planine“. Na isti način, mora se znati ko je u stvari bio vođa Balkanskih ratova i ko je bio taj koji je predvodio velike ustanke protiv Turaka… Istorija itekako dobro piše o Karađorđu Petroviću, Obrenovićima, kasnije i Karađorđevićima, a prosta je igra slučaja što se tada na Berlinskom kongresu, kada su i Srbija i Crna Gora zvanično proglašene za nezavisne države, što se one nisu tada i spojile. Možda bi drugačiji bio tok istorije nego što je danas.
A što se Marovićeve tiče, kada već voli da obilazi muzej Kralja Nikole i gleda mape Otomanskog carstva, neka pogleda i „iza ćoška i neka pogleda kojom se to zastavom, pored Alaj barjaka, dičio Kralj Nikola a može baciti pogled i na pjesme Gospodara. Nije tako davno osvanula umotvorina koja najbolje opisuje današnje vrijeme; „Srpstvo se na Cetinju danas može naći samo u muzejima – a tu ga „ne fali“.
Uzalud je budiš-usnila je Milov sanak !