▪️▪️▪️„Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure. U Čapljini, klaonica bila, puno Srba Neretva nosila. Oj, Neretvo, teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu.“▪️▪️▪️▪️▪️▪️▪️
Piše: Ante Tomić
Na turobna upozorenja pesimista, kako će ovaj koncert biti najveće okupljanje ekstremne desnice valjda još od nirnberških kongresa Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke tridesetih godina prošlog stoljeća, učeni komentatori naše društvene i političke zbilje bezbrižno odmahuju rukom. Ah, ne pretjerujte, kažu. To je samo muzika. Mladi se jedino žele zabaviti. Thompson je, osim toga, bezopasan. Nema u njegovim pjesmama ništa toksično. Sve je tu sama ljepota i dobrota. Pjeva se o ljubav, obitelji, domovini i, iznad svega, svemogućem i vječnom Bogu.
I zaista, ono na površini, ono što se kod Thompsona vidi, obično je bez zamjerke. Ali koješta je ovdje ispod površine. I to je važnije. Bez onoga što je ispod površine, onog nasilja koje u muzici čuči nevidljivo i skriveno, i za koje svi znamo da je tu, ali se pravimo da nije, nikad Thompson ne bi bio Thompson niti bi prodao ni deseti dio od pola milijuna ulaznica.
Ovo ti se sad vjerojatno čini nešto nejasno, zakukuljeno i zamumuljeno. Da razbistrim, poslužit ću se jednom fotografijom snimljenom prošlog ljeta u mome Imotskom, na glavnom trgu, prije velikog Thompsonovog koncerta na stadionu Gospin dolac. U gomili uzbuđenih obožavatelja trubadura iz Čavoglava, fotoreporter agencije Cropix u popodnevnim je satima, u podnožju kipa Tina Ujevića, za ovu priliku ogrnutog HOS-ovom zastavom s pozdravom „Za dom spremni“, uhvatio nekolicinu nasmijanih djevojaka u crnim majicama. Jednoj je od njih, cijelom širinom majice, preko jedrih mladenačkih dojki, pisalo: „Kroz Imotski kamioni žure.“
Nekome će se neupućenom ovaj prizor učiniti bezazlen. Zbunit će ga eventualno otkud kamioni i zašto se njihovi kotači velikom brzinom kotrljaju imotskim ulicama, ali neće u natpisu na majici opaziti ništa sporno. No, tu je samo jedan stih popularne pjesmice „Jasenovac i Gradiška Stara“, čija cijela strofa ide ovako: „Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure. U Čapljini, klaonica bila, puno Srba Neretva nosila. Oj, Neretvo, teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu.“
Sve je ovdje pogrešno. I mlada djevojka koja se oduševljava klanjem, i morbidni, prostački i glupi deseterci kod kipa pjesnika koji je napisao neke od najljepših stihova na hrvatskom jeziku. Mene možda više od ičega nervira crna zastava s pozdravom „za dom spremni“ kojom su Tina Ujevića ogrnuli, ne znajući da je on svoje prve knjige poezije prvo štampao u Beogradu, na ćirilici.
Thompsonova je muzika za potajne ustaše nešto kao Barbra Streisand za potajne pedere: muzika za kukavice koji ne žele učiniti step out, izaći iz ormara i kazati tko su i što su. Sve je tu pažljivo sakriveno, zakukuljeno i zamumuljeno da naš nesmiljeni i pravdoljubivi državni odvjetnik nema što prigovoriti, a biskupi će se čak drznuti i napraviti blesavi, pa reći da nam Marko Perković Thompson zapravo bigliše o Bogu, domovini i obiteljskim vrijednostima…
Samo jednom se lukavom Čavoglavcu omakao izravan govor mržnje. Na internetu se pojavila audio-snimka razdraganog bećarca o Luburiću i njegovim mesarima u koncentracijskim logorima u Jasenovcu i Staroj Gradiški, a glas je bio svima prepoznatljiv. Slušatelj nije mogao pogriješiti.
Podigla se tada jedna mala, brzo zaboravljena afera, beznačajna, po prilici, kao kad vjetar zavije suho lišće na tlu. Uhvaćen na djelu, Thompson je ipak smogao hrabrosti da se eksplicitno ne ogradi. Isuviše bi ga ponizilo da se javno odrekne svojih tajnih ljubavi, pa nije rekao da na snimci nije njegov glas, ili čak konsternirano izjavio da to ne može biti on, jer njemu, Bože dragi, njegov strogi hrvatski odgoj i tvrda katolička vjera zabranjuju da pjeva o klanju onih druge vjere i nacije.
Oprezno i dvosmisleno je kazao samo da pjesme o Luburiću i Francetiću i sjajnoj zvijezdi iznad Metkovića što pozdravlja Antu Pavelića „nikada nisu bile u njegovom službenom repertoaru“.
Pjesmi „Jasenovac i Gradiška Stara“ ne zna se autor, nagađa se da bi to mogao biti manje poznati ustaški singer/songwriter Joško Tomičić, koji ju je snimio početkom našeg stoljeća, kratko prije nego je poginuo u prometnoj nesreći. Marko Perković nikad ne bi snimio tako nešto jer se on čuva od skandala
Obrati, molim te, Dražo, pozornost na pridjev „službeno“. Negdje, nekad, u privatnom ili poluprivatnom druženju u nekom seoskom disku, kad naš junak nije bio popularan kao danas, netko je doviknuo: „Marko, znaš li onu ‘kroz Imotski kamioni žure’?“ Marko mu je, ponesen atmosferom, vedro uzvratio: ‘Ih! Pa kako ne bih to znao?“ Okrenuo se bendu i rekao: „Ajmo, momci. Jen, dva, jen, dva tri…“, a netko je dolje u publici, nikakvo zlo ne misleći, uključio snimanje na mobitelu.
The rest is history, što bi Amerikanci rekli. Snimka je uskoro izronila na internetu. Podigla se afera, ali rekao sam već, manja i beznačajna. Nije ozbiljnije zaljuljala ugled Marka Perkovića Thompsona. Dapače, prije ga je učvrstila. No, pokopala je njegove inozemne ambicije, u hrvatskim iseljeničkim klubovima. Kratko zatim Marko Perković trebao je otputovati u Švicarsku, pjevati za zemljake, one što po danu usisavaju ciriške kancelarije, a obnoć junački sanjaju Hrvatsku do ladne vode Drine.
Naš pjevač imao je nastupiti u jednoj istinskoj pravnoj državi, državi sa zajebanim državnim odvjetnikom, ozbiljnijoj od one iz koje Marko Perković dolazi i one u kojoj su živjeli i djelovali nezaboravni Maks Luburić i Jure Francetić. I dogodila se neobična stvar. Zabranili su mu da pjeva, nisu mu čak dali ni da dođe.
Hrvatski ministar vanjskih poslova odmah je poslao oštru prosvjednu notu, ali Švicarci su ostali neumoljivi. Oni su takvi, kruti, razumni, trezveni, urari i bankari i nemaju, eto, sluha za umjetnost. Žali bože njima pjevati. Lišeni su poetskog nerva i ne nalaze, kao naši biskupi, u Thompsonovim pjesmama ni Boga ni obitelj ni domovinu. Ukratko, ozbiljni su ljudi i nije im se dalo dulje baviti nježnim lirskim figurama balkanskog prefriganca, koji bi im prodavao ustašluk ispod žita, nego su mu samo drsko poručili:
„Mrš!“
„Je li to službeno?“, upitao je Thompson bojažljivo.
„I službeno i neslužbeno, gubi nam se s očiju“, zaključili su Švicarci. Marku Perkoviću ostalo je tako da svjetske rekorde obara u granicama Hrvatske. Požar je lokaliziran. Njegovi su nastupi u Europi višekratno otkazivani, u Amsterdamu, Luzernu i Mariboru su mu kazali da ne dolazi. Neobična je pojava da stranci, premda ne govore naš jezik, često mnogo bolje od nas razumiju o čemu Thompson pjeva.
