piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala BORBA
Dvadeset sedmi maj. Datum koji para i razum i dušu. Godina 2004. – noć kada je Crna Gora izgubila istinu, ali je istina dobila lice. Lice Duška Jovanovića. Tog dana nije pogođen samo jedan čovjek. Tog dana pogođena je ideja slobodne misli, hrabrog pera, nepokolebljive borbe protiv truleži koja je iz sjene dirigirala našim životima.
Zato danas ne mogu da ćutim. Ne mogu da se pravim da me se to ne tiče. Ne mogu da zaboravim čovjeka koji je imao petlju kada su drugi birali ćutanje. Duško nije bio samo urednik, nije bio samo lider. Bio je simbol. Bio je linija razgraničenja između novinarstva koje služi istini i onog koje služi vlasti.
Meni je bila čast da budem njegov saborac. Da dijelim prostor, riječi, planove, i snove s čovjekom koji je znao da je borba za pravdu često usamljena i opasna, ali nikada uzaludna. On je znao da istina boli. Znao je da mafija i vlast, kada im se pogodi u srž, uzvraćaju mrakom. I nije se povukao. Nije zaćutao. I platio je najskupljom cijenom – životom.
Taj papir, koji se nekad zvao novinom njegovom novinom, danas je samo šareni omot za praznu laž. Na njegovim naslovnicama sada se smiješe oni protiv kojih je Duško ustajao. Oni koji su hapsili njega, danas poziraju tamo gdje su njegove riječi ranije odzvanjale.
Ali neka znaju svi: Duško nije mrtav. Duško je opomena. Duško je ogledalo u kojem se prepoznaju svi lažni proroci, svi “reformatori” koji se danas kunu u pravdu dok se rukuju s onima koji su stvarali ambijent njegove likvidacije. Njima je taj dan samo smetnja u kalendaru. Jedan dan nelagode između dvije laži. A nama? Nama je to dan kada se obnavlja zakletva.
Zakletva da nećemo ćutati. Da nećemo oprostiti. Da nećemo zaboraviti. Jer Duško nije samo uspomena – on je obaveza.
Zato danas pišem. Da im ne dam prostora da pišu laži bez otpora. Da ne dam da se njegov grob koristi za fotografije i PR kampanje. Da ne dam da se zločin zataška jeftinim izjavama i skupim kravatama. Duško nije žrtva koju ćemo vaditi jednom godišnje iz ladice i vraćati u zaborav. On je svetionik – za sve nas koji vjerujemo da novinarstvo nije posao, nego misija.
Duško nije mrtav.
Oni nijesu živi.
I nikad neće biti.