Bivši premijer Duško Marković nedavno je gostovao u Slobodnoj zoni sa Draženom Živkovićem a ta televizijska emisija predstavlja značajan trenutak u crnogorskoj političkoj javnosti. U jednom od najzapaženijih djelova emisije, Marković je otvoreno prozvao crngorosku „vlast da može da otvori dosijee službe u predmetu Duška Jovanovića i da vide šta je služba radila“, označivši to kao „predmet od prvorazrednog interesa“.
Ova rečenica nosi težinu višedecenijskog ćutanja, naročito imavši u vidu da sam Marković nije anonimni komentator. On je bivši premijer, bivši direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, jedan od najobavještenijih ljudi bivšeg režima. Ako on kaže da dosije postoji i da ga treba otvoriti, to znači da je svjestan njegovog sadržaja i implikacija. A ako javno poziva na to — ili zna da nikad neće biti otvoren, pa ga koristi kao taktičko oružje, ili je spreman da progovori.
Njegova izjava može da se tumači i kao ispitivanje pulsa: da li u današnjoj vlasti ima dovoljno političke volje i snage da se otvori dosije o jednom od najvažnijih nerazriješenih političkih ubistava u savremenoj istoriji Crne Gore?
Na pitanje voditelja za koga bi mogao biti „nezgodan svjedok“, Marković je odgovorio da mu nije cilj da to bude, ali da će se od njega čuti „samo istina“. U tom trenutku sam zaključak emisije prelazi iz retrospektivne u potencijalno eksplozivnu. On ne negira da bi mogao biti svjedok. On to ne odbacuje. On ostavlja otvoren prostor.
To djeluje kao opomena. Možda i kao zakulisna poruka onima koji bi željeli da njegov glas ostane utišan.
Otvaranje slučaja ubistva Duška Jovanovića značilo bi ne samo reviziju jednog zločina, već i reviziju čitavog jednog sistema. Služba o kojoj Marković govori nije operisala nezavisno — ona je bila alat u rukama političke vrhuške. Ako istina ispliva, mnoge bi biografije bile poništene, a neki od današnjih „proevropskih“ aktera mogli bi biti razotkriveni kao saučesnici u prikrivanju istine.
Duško Marković je možda neplanirano — a možda vrlo namjerno — otvorio temu koja godinama lebdi iznad Crne Gore kao mračna sijenka. U njegovim riječima se čuje potencijalni lom — ako se odluči da ispriča ono što zna, mogli bismo svjedočiti ne samo pravosudnoj drami, već i dubokom političkom potresu.
Markovićevo pominjanje dosijea i istine ne mora biti samo lična odbrana ili obračun s prošlošću. Moguće je da se iza te izjave krije i frakcijski signal — poruka onima unutar bivšeg režima da on nije više spreman da preuzima odgovornost za tuđe greške i grijehe. U pozadini može stajati i pokušaj da se pozicionira kao „reformisani DPS-ovac“, ili čak kao politička alternativa onima koji i dalje ćute o najmračnijim poglavljima crnogorske tranzicije.
Ukoliko vlast, kako Marković sugeriše, zaista može otvoriti dosijee, onda se pitanje više ne tiče samo političke volje, već i zakonskih barijera i institucionalne autonomije. Postavlja se pitanje: ako se dosije ne otvara, da li je to zato što vlast neće — ili zato što se još uvijek plaši onoga što bi mogla da otkrije?
Takođe, njegova izjava može biti pritisak na specijalno tužilaštvo da izađe iz pasivne faze. Umjesto da bude svjedok koji čeka poziv, Marković kao neko ko zna „šta služba zna“ — mogao bi se i sam obratiti tužilaštvu.
Ako se ime Duška Jovanovića ponovo otvara u javnosti, to ima potencijal da vrati međunarodnu pažnju na Crnu Goru. Ubistvo urednika dnevnog lista u kontekstu slobode medija i demokratije jeste pitanje koje prevazilazi unutrašnju politiku. Marković stoga možda cilja i na tu dimenziju: da kroz izjavu postane faktor u regionalnom i međunarodnom diskursu. Možda želi da pošalje signal da Crna Gora još ima nerazjašnjene „tamne zone“ — i da je on ključ za njihovo rasvjetljavanje.
Nije beznačajno ni to što se ovakva izjava dogodila baš u emisiji Slobodna zona, čije teme često izazivaju snažne reakcije javnosti. To ukazuje da je Marković pažljivo birao medijski prostor i trenutak — što implicira da nije riječ o spontanom komentaru, već o poruci sa jasnom namjerom: bilo da zastraši, bilo da se ponudi, bilo da (konačno) progovori.
U tom smislu, Markovićeva poruka ima više slojeva — i nijedan od njih ne treba potcijeniti. Ako se odluči da istupi, to bi mogla biti prekretnica u suočavanju sa mračnim epizodama crnogorske države. Ako ostane na sugestijama, tada je njegova izjava tek još jedna karta u političkom pokeru u kojem svi znaju pravila, ali se rijetko ko usuđuje da otkrije ruku