Iz Bara i drugih krajeva Crne Gore stižu poruke podrške i sabornosti srpskom narodu na Kosovu i Metohiji: Pjesnici, novinari, humanisti – svi u jednom glasu uz Luku i njegovo viteško ćutanje
Jučerašnja scena mučkog davljenja srpskog maturanta Luke Perića u Kosovskoj Mitrovici od strane albanskog teroriste u uniformi tzv. kosovske policije, potresla je svaki kutak u kome kuca srpsko srce. Taj nijemi krik, taj bolni prizor u kojem dijete ostaje bez vazduha samo zato što je Srbin, obišao je svijet i ogolio istinu koju Srbi na Kosovu i Metohiji žive već četvrt vijeka — teror, poniženje i ćutanje svjetskih moćnika.
Ali u Crnoj Gori, i posebno u Baru, ćutanje nije opcija. Iz srca Primorja, kao odjek vjekovne borbe i kroz nadahnuće koje rađa samo iskrena bol, stižu riječi podrške, pjesnički uzvik i moralna uzvišenost.
Naš poznati pjesnik Neven Milaković, u znak podrške Luki, posvetio mu je potresne stihove iz svoje rodoljubive poezije:
…Bole li više dušmanske rane,
Il` što Te družba zaboravila,
Ne boj se čedo, mora da svane,
Izdrži, radosti moja mila.
Izdrži, diko, ništa ne reci,
Šutnja se Tvoja čuje do Boga,
Znam da ne bole šiptarski meci,
No ćorci roda vjerolomnoga.
A kada najzad zora zarudi,
Kad sunce crne rastjera sjene,
Tvojom će šutnjom suditi ljudi
Da srce viteško nema cijene…
Ta šutnja mladog Luke, koja se pretvara u vapaj dostojanstvenosti i žrtve, obavezuje sve Srbe da ne gledaju u stranu.
Oglasio se i ugledni barski novinar, glavni urednik Radio Bara, Milan Vujović, podsjetivši na zlokobnu istorijsku paralelu:
„Ovo davljenje srpskog mladića u Kosovskoj Mitrovici podsjeća na ono davljenje vojnika JNA Svetlanče Naceva, na tenku, u Splitu, 6. maja 1991. godine. Nadajmo se da će današnji neshvatljivi incident samo to i ostati…“
Iz Podgorice, snažnu duhovnu poruku uputio je Milivoje Brdža Brković, humanista i funkcioner Ujedinjene Crne Gore, podijelivši duboki citat vladike Nikolaja Velimirovića:
„O, kako volim što vas gone. Jer vas volim. I jer znam da od gonjenja rastete.
O, kako mi je žao što vas gone. Jer njih žalim. Jer ne znaju, da zidaju kulu na leđima svojim, koja će ih razmrskati u smradnu gomilu gnoja.“
Svi ovi glasovi, iz različitih društvenih sfera, ali jednako srčani i iskreni, pokazuju da se u Baru, Podgorici i širom Crne Gore ne zaboravlja gdje je najveća srpska rana. U vremenu u kojem se međunarodna zajednica pravi slijepa pred patnjom srpskog naroda, glasovi koji dolaze od običnog čovjeka, pjesnika, novinara i humaniste – postaju zavjet sabornosti.
I zato, neka zna Luka, i neka zna svaki mladi Srbin sa Kosova i Metohije – nijeste sami. Dok vas dave i ponižavaju, iz Bara i cijele Crne Gore srpsko srce kuca u ritmu vašeg otpora!
Sve je tako,nego vi ste zaboravili da ste priznali takozvano Kosovo,e kad ste tako pametni pa vi lepo poništiti priznanje ,a bojim se da će i na vas doći red pa će i od vaše Crne Gore jedan veći deo oteti i ocepiti,a Srbija svakako neće biti ta koja će niti priznati niti hteti ponižavati narod kojekakvim besmislenim potezima