Evo pratim sve naše medije ovih dana i izjave naših političkih stranaka i čelnih ljudi , a ujedno slušam i običan narod na ulici, u kafiću i naprosto sam zbunjen, jer ono što se može čuti uglavnom je dijametralno suprotno. Dok je naš narod kao i njegovi preci poučen iskustvom kroz koji je vijekovima prošao očigledno na strani ugroženog, ovoga puta na strani napadnutog Irana, za to vrijeme naši političari, moram priznati ne svi, da li zbog straha od moći, su stali na stranu napadača. Ovo se odnosi na posljednji ratni sukob na Bliskom istoku, gdje je očigledno jasno ko je napadač a ko napadnuti. To vide i ptice na grani, ali neki izjavljuju kako su protiv napada „ničim izazvanog napadnutog“ na neke njima interesne zemlje. Ne znaju ili ne žele da znaju da Iran ne napada te zemlje već baze koje u njima ima njihov napadač. Da li se to oni prave naivnima pa tako osuđuju Iran, a ne one koji su prvi na njih poslali rakete i avione i ubili im vjerskog vođu i sa njim lidere? Pa to je vidljivo i prostim golim okom. Zar smo zaboravili „Milosrdnog anđela“ kada smo mi brutalno napadnuti bez znanja Savjeta bezbjednosti, samo zato što je neko u tadašnjem političkom anglosaksonskom svijetu odlučio da smo mi loši momci.
Zar smo zaboravili one „pametne“ projektile koje su nam ti moćnici uvodili kroz prozore, pogađali vozove i autobuse, i u njima ubijene civile i djecu proglašavali kolateralnom štetom. Jednostavno, njima se to moglo, oni su moćnici koji su zaboravili kako su stvari stajale u prošlosti kako je jedan narod skoro bio uništen i poput feniksa se vratio stajući uvijek na pravoj strani i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu. Ajde što su oni svjetski šerifi to zaboravili, jer njima i nije čudo pošto su oni zaboravili kako su osvojili zemlju na koju su stigli istrebivši narod koji ih je tamo dočekao. Na našu žalost, to su i mnogi naši zaboravili, ili su prespavalii časove iz istorije kada su se te lekcije učile. Možda su, a uvjeren sam i bili na časovima, ali im je to znanje izblijedilo dok su oni sticali dodatna znanja po bijelom svijetu, gdje su ih učili da je dolar taj koji vrti svijet, poput one narodne „para vrti gdje burgija neće“.
Vratiću se nedavnim događanjima gdje se naša politika nije izjasnila i osudila Izrael u napadu na Palestinu, odakle smo gledali kako se razaraju gradovi, ubijaju civili a djeca umiru od gladi. Zaboravili su naši lideri da razlikuju Izrael od Jevreja, kako tada izgleda i sada. Za razliku od većine političara koji sukob na Bliskom istoku doživljavaju kao sukob tamo negdje daleko, pojedini naši građani se pitaju šta se u međuvremenu desilo sa čovjekom za koga je bila nedavno velika većina našeg naroda i proslavila njegov izbor. Da budem iskren, i pisac ovih redova je bio među njima kao i većina naših političara, mada je jedan broj njih jasno bio na suprotnoj strani. Mnogi se pitaju šta se desilo sa čovjekom koji se proglašavao najvećim mirotvorcem, zašto je i jedan od naših vodećih političara stavio svoj potpis na inicijativu za Nobelovu nagradu za mir. Prećutali smo i kaubojski upad u jednu suverenu zemlju i odvođenje praktično u pidžami njegovog lidera i njegove supruge, a umjesto njih postavio njemu poslušnike. U takvom zanosu je sam rekao poslije ubistva iranskog vjerskog vođe,da novog lidera njegovog zamjenika neće postavljati narod nego on lično. Da, upravo to je demokratija koju nam prodaju godinama, nama koji smo prvi izdavali knjige u svojim štamparijama dok su oni tek stvarali državu. A u stvari, na najbolji način pokazujući nam i kako smo demokratski i mi dobili vlast 2020. godine.
Kako je volja naroda pretočena na demokratski način. No, možda se svijet brzo otrijezni zahvaljujući enormonom skoku cijene nafte, koja prijeti da opet ispred naših benzinskih pumpi vidimo redove, a u prodavnicama svakodnevnu promjenu cijena. Da li su političari i narod zaista na suprotnim stranama uvjerili smo se i nedavno kod istorijskog enormnog povećanja penzija od čak 0,38 odsti, dok su političkim subjektima za januar 2026. godine iz budžeta isplatili preko milion eura. Da, opet su nedavno, a svi smo to vidjeli, u parlamentu „zaboravili“ podići ruku na predlog da se najbrojnijoj populaciji poveća primanje za 40 eura, ali su zato pritisli tastere za svoja primanja.
Narod jedno a politika drugo je i u slučaju posljednjih pritisaka koje stižu na Crnu Goru od susjedne nam države koja koristi trenutak da ucjenjuje državu i njen vrh znajući koliko je tom vrhu stalo da se uđe u EU. Da li političari ne znaju svoj narod, ili ne žele da čuju stav i mišljenje onih u čije ime su sjeli u dobro plaćene ministarske i parlamentarne fotelje? Da ih podsjetimo da ih narod dobro gleda i prati svaki njihov potez i da ima i ona narodna „Ko bi gori, sad je doli“.
Perica Đaković