Piše, Vladimir Vuković, urednik portala aloonline.me
Danas, kad je ispred Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici zaviorila hrvatska šahovnica, dok su odgovorni sveštenici to mirno posmatrali, postaje jasno da smo ušli u opasnu fazu duhovne i nacionalne anemije. I nije ovo tekst mržnje, nego pamćenja.
Kad se pred samim vratima Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici zaviorila hrvatska šahovnica, osjetio sam stid koji nisam tražio — stid koji mi je nametnut kao Srbinu, kao pravoslavcu, kao čovjeku koji zna šta ta zastava znači. Jer, šahovnica nije neutralan simbol, a zastava na kojoj stoji nije samo znamenje jedne države. To je krvava slika iz memorije srpskog naroda: Jasenovac, Glina, Prebilovci. To je simbol pod kojim su naši sunarodnici ubijani, protjerivani i ponižavani.
Pod šahovnicom je otvaran Jasenovac, pod šahovnicom su spaljivani pravoslavni hramovi u poslednjem ratu, pod šahovnicom se slavila i slavi „Oluja“, pod njom se danas legalizuje rušenje srpskih grobalja, spomenika, i zabranjuje ćirilica u „evropskoj“ Hrvatskoj. Zato je scena ispred Hrama u Podgorici sramna i ne može se pravdati „gestom dobre volje“, niti „međunacionalnim pomirenjem“, niti pomirenjem, već se ocijeniti poniženjem. A ćutanje na to nije hrišćanska ljubav, nego licemjerje najgore vrste.
Pitam se da li smo mi Srbi u Crnoj Gori zaista toliko napredovali, pa smo konačno prešli fazu istorijske traume. Jer ako nismo, kako drugačije objasniti činjenicu da pred Hramom Hristovog vaskrsenja u Podgorici sada vijori hrvatska šahovnica kao da je to svetosavska zastavica s dječije priredbe? I ne vijori ona bilo gdje — nego baš ispred svetinje sagrađene u čast vaskrsenja Hristovog, gdje se okupljamo da bi se molili za mir i pravdu. A za mir se dosada nismo molili ako nam ga definiše Zagreb, niti za pravdu pod šahovnicom. Jer slika šahovnice pred Hramom u Podgorici nije samo provokacija. To je politička poruka i simboličko ponižavanje. To je scena kao iz nekog lošeg teatra, u kojoj mi dobrovoljno preuzimamo ulogu naroda bez dostojanstva. I to se više ne može i ne smije pravdati hrišćanskim strpljenjem, niti pozivom na „ljubav“, jer ljubav bez istine je sentiment, a ne vrlina.
Ako je suditi po ovom „spektaklu s pomirljivim tonom“, ne bi me iznenadilo da ispred hrama jedno jutro osvane vitrina sa fragmentima ustaških uniformi, uz natpis: „U znak tolerancije i evropskih integracija“. Jer, zaboga, ne smijemo biti zaostali i „nacionalistički zatucani“. Nećemo valjda dozvoliti da nam žrtve Jasenovca i protjerivanja iz Knina, sa Korduna, Banije i Like kvare koncept regionalne saradnje i bratstva?
Sveštenici koji su dozvolili mahanje šahovnicom pred Hramom valjda vjeruju da će se time pokazati kao „široki“, „progresivni“ i „evropski“. Možda će uskoro da predlože i krst na šahovnici, kao simbol „prekodržavne vjerske sinteze“. Sveštenici koji su ćutali pred šahovnicom, ćute i pred grobovima žrtava. A narod koji sve to gleda, treba da se zapita da li je naša vjera svedena na protokol i političku korektnost?
I opet ne rekoše ništa iz Mitropolije crnogorsko-primorske. Nijesu rekli da ne valja. Nijesu rekli da to ne priliči mjestu gdje se Srbi mole i za svoje mrtve. Ćute. Možda iz diplomatske pristojnosti. Možda iz straha. A možda jednostavno jer su se navikli na tu vrstu „saradnje“, gdje se sve zaboravlja i oprašta sa naše strane.
Nikada nisam, niti ću ikada, mahati srpskom trobojkom ispred katoličke katedrale. Ne zato što svoju zastavu ne volim, nego zato što znam da se pojedini simboli, ma kako i koliko im bio privržen, ne unose u tuđa svetilišta ako u srcu imamo poštovanje. Ali izgleda da ta logika poštenja i poštovanja ne važi kada se radi o nama i o našem Hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici.
Zašto pred našim Hramom maše zastava pod kojom je srpski narod stradao? Znam šta znači tuđe poštovanje i gdje se povlači granica. Ali neću da ćutim kad pred mojom svetinjom vijori zastava pod kojom su moji sunarodnici ubijani, njihova groblja rušena, hramovi spaljivani, a danas im se, pod istim tim simbolom, zabranjuje ćirilica i prijeti novim rušenjima grobalja, ovaj put zakonski legalno.
Pa neka mi neko objasni: da li ta zastava sada simboliše „pomirenje“ ili samo podsjeća na to da se od nas očekuje da ćutimo? Šta je sledeće? Da li će na praznik Svetog Save ulaziti delegacije sa ustaškim simbolima, jer „treba da gradimo mostove“? Da li ćemo ćutati ako se u besjedi pomene „zajednička prošlost“ u kojoj nema mjesta za Jadovno, za Srbe sa Korduna, za one koji su ginuli braneći svoja ognjišta u Lici i Baniji?
Ironija je, naravno, u tome što će nam sad govoriti kako to nije „prava šahovnica“. Kao, ova je novija, moderna, evropska. Nije krvava, nego „pomirljiva“. Nosi je druga generacija i u njoj nema zlobe. Pa hajde onda, da završimo tu predstavu: ako već mašemo šahovnicom pred Hramom, zašto da ne napravimo zajedničko bogosluženje s hrvatskim vojnim orkestrom? Jedan mali koncert u porti, uz gusle i Tamburaše? Da se više ne mučimo s ovim hodanjem po žrtvenom dostojanstvu.
Prava tragedija nije u tome što je neko mahao tom zastavom. Nju mogu da iznesu i plaćeni statisti. Tragedija je što nijedan glas iz Mitropolije nije rekao: „Ovo nije u redu“. Tragedija je što se ćuti kao da je sve normalno. Kao da narod koji je stradao pod tom šahovnicom nema pravo na reakciju. Kao da je potrebno da se izvinjavamo što uopšte pamtimo.
Hram u Podgorici je građen trudom i molitvom srpskog naroda. Nije građen da bude pozornica za političke performanse, ni mjesto za „diplomatsku korektnost“. On pripada vjerujućem narodu — onom narodu čiji su preci strepili pred šahovnicom, čija djeca i danas ne mogu da se vrate na svoja ognjišta u Hrvatskoj. Taj narod nije dužan da ćuti.
Srpski narod u Crnoj Gori nije ni „etnofolklor“, ni protokolarna statika za regionalne zagrljaje pred kamerama. Mi smo potomci mučenika, potomci onih koji su ginuli s imenom Hristovim i srpstvom na usnama. I ako neki sveštenici u Podgorici više ne znaju šta je dostojanstvo tog nasleđa, onda je obaveza nas laika da ih na to podsjetimo.
Pozivam svakog Srbina koji sebe smatra pravim vjernikom — a ne potrošačem rituala — da se zapita gdje je granica ako ovo postane praksa? Ljubav bez istine nije hrišćanstvo. Pomirenje bez pokajanja nije mir. I zastava pod kojom je srpski narod klan, progonjen i zabranjen nema šta da traži pred oltarom naše Crkve. I tačka.
Mišljenja i stavovi izneseni u rubrici kolumne nisu nužno stavovi redakcije portala 083
Ауууу!