U današnjem političkom diskursu često se susrijećemo sa pojmovima partitokratije i meritokratije, koji igraju ključne uloge u definisanju efikasnosti i pravičnosti unutar državnih institucija i, uopšteno govoreći, društva u cjelini. Razumijevanje i poznavanje ovih pojmova i njihovog međusobnog odnosa može nam pomoći da dublje sagledamo izazove i potencijale koje nosi savremena politika, naročito u kontekstu Crne Gore koja je, iz dana u dan a opet vječito, “na vratima Evropske unije”, piše portal Press.
U ovom procesu od ključnog je značaja da prepoznamo poguban uticaj partitokratije na demokratiju i funkcionalnost institucija, a samim tim i države i društva, te da se, kako navodi sagovornica ovog portala, nezavisna poslanica u Skupštini Crne Gore, Radinka Ćinćur, zalažemo za implementaciju meritokratskih principa koji jedini mogu donijeti transparentnost, efikasnost, dugoročan napredak i, samim tim, zdravije društvo u kojem svoje mjesto ima svaki građanin.
Sa njom je, osim o partitokratiji, meritokratiji i njihovom odnosu, portal PRESS razgovarao i o: sve većem broju novoosnovanih političkih subjekata, te kako će se to odraziti na politiku i demokratiju u Crnoj Gori; tome šta sve treba biti prioritet naših društveno-političkih elita; činjenici da ekonosmke teme uvijek zapadnu u zapećak vjerskih i/ili nacionalnih; profesionalnim političarima i politici kao biznisu; apstraktnim EU integracijama…
Njen intervju prenosimo integralno:
Kada će, po Vašem mišljenju, vrijeme usko-partijskih interesa proći?
Ćinćur: Prije svega želim da pozdravim sve čitaoce Vašeg portala, koji obogaćuje medijsku scenu Crne Gore. Vrijeme partitokratije zamijenilo je vrijeme jednoumlja jedne partije još od sredine prošlog vijeka i nije realno očekivati da će to proći tako brzo. Naše društvo ništa ne radi da to prođe, ne edukujemo mlade da treba slobodno demokratski da se zalažu za vrijednosti i, suprotno, da se bore protiv kvazivrijednosti bez obzira od koje partije dolazile. Mi ne mislimo slobodno, mi mislimo partitokratski. Prije svake odluke, bez obzira da li ona utiče pozitivno ili negativno na građane, njeni donosioci prvo procjenjuju kako će to uticati na njihovu partijsku politiku. Dobro je da se političari boje glasača, ali nije dobro da im podilaze raznim nacionalističkim izjavama, bude u njima često plemenske emocije, potcjenjujući njihovu inteligenciju i zdrav razum. Nadam se da će glasači brže misliti od njihovih političara i kazniti ih za takvo potcjenjivanje.
Šta sve tome treba da prethodi?
Ćinćur: Definitivno tome mora prethoditi veća informisanost I obrazovanje društva, jasno razmišljanje da li želimo da rastemo kao društvo – ekonomski i duhovno, da sazrijevamo, ili ćemo se stalno vraćati na stare podjele, razvijati idolopoklonstvo, kakvo smo imali zadnjih 80 godina upućeno raznim liderima. Trebalo bi da smo nešto naučili iz proteklog perioda, dok smo se mi zanosili patriotizmom I kvazipatriotizmom, našom državom je upravljano iz neformalnih centara moći kriminalnih struktura koje su razorile supstancu našeg društva, učinile sve da naša djeca postanu zavisna od psihoaktivnih supstanci, da im ideal postane brzo bogaćenje bez rada i znanja, a svi vidimo da ih je to dovelo u zavistan položaj od trgovaca drogom. To je najgore što nam je prošli režim ostavio u nasljeđe i ne smijemo dozvoliti da taj režim bude zamijenjen nekim novim koji će nas trovati opet, ili drogom ili nacionalizmom koji lako može da sklizne u fašizam.
“Usitnjavanje političke scene ne vodi nužno do demokratije”
Kako gledate na osnivanje sve većeg broja novih partija? Da li se i na koje sve načine to pozitivno i/ili negativno može odraziti na našu političku scenu, ali i uopšteno kretanja u društvu?
Ćinćur: Razni faktori mogu na to uticati: svi žele da iskoriste lošu politiku svojih rivala I da se nametnu kao istinski lideri. To može biti dobro za društvo u smislu da će političari shvatiti da su zamjenljivi i da će nastojati da rade bolje, ali usitnjavanje političke scene ne vodi nužno do demokratije, može se desiti da mnoge od tih partija ne pređu cenzus, da njihovi glasači ostanu bez svojih predstavnika, što smo imali više puta u političkoj borbi da više opozicionih glasova nema ekvivalento i pobjedu na izborima.
Da li je politika zaista profesija u Crnoj Gori kojom se, uglavnom, bave samo ljudi koji nemaju gdje drugo da se zaposle, odnosno da ljudi koji, iz ideala i stvarne želje da nešto promijene, jako teško mogu uraditi bilo šta zbog naslijeđenih partitokratskih monopola?
Ćinćur: Nažalost, moram reći da je tako. Mali je broj istinskih stručnjaka u svojoj profesiji koji žele da se bave politikom kako bi naše društvo učinjeli boljim za buduće generacije. Ja im se iz svoje pozicije političarke, koja je na kraju karijere poželjela da da doprinos politički kretanjima u društvu, ne čudim. Teško se boriti u političkoj areni s neprincipijelnim stavovima, s netransparentnim politikama, kad stalno morate razmišljati šta se krije iza izgovorenih riječi, šta je sljedeće, da li je određena izjava samo probni mamac za neko novo djelovanje, za podmukli udarac, ili je zaista ono za šta se izdaje. Politiku kod nas u najvećem broju, definitivno, ne vode intelektualci, već osrednji malograđani željni uhljebljenja.
Kako to da, u našem javnom diskursu, ekonomske teme i stvari od značaja za životni standard građana uvijek padnu u zapećak rezolucija, nacionalnih, vjerskih i sličnih priča?
Ćinćur: I ekonomske i druge važne sociološke teme padaju u drugi plan jer ih političari svjesno guraju pod tepih, jer nemaju ideja i, najčešće, ne znaju ni da ih nametnu, ni da ih ostvare. Čad i kad pričaju o poboljšanju životnog standarda, kao što je to radio PES, na čemu je dobio izbore, vrlo brzo vidimo da je to više demagogija nego ozbiljna priča. Ko je normalan mogao pomisliti da će u obećanju povećanja najniže penzije biti izostavljeno 40% penzionera? Ko vjeruje u povećanje standarda radnika i ekonomski oporavak društva, ako će Vlada da prelije sredstva iz Fonda PIO u lične dohotke? Zar zaista ljudi koji donose te odluke misle da je naš narod malouman? I nijesu samo to demagoški potezi političke elite kod nas, ima ih još, poput skanadalozne odluke da sva djeca svake godine dobijaju nove udžbenike, a stari se bacaju. To ni mnogo razvijenije i bogatije zemlje od nas ne rade, jer se time šalje loša poruka mladim ljudima. U Japanu djeca prvo nauče: mi smo zemlja ograničenih resursa, da bismo dobro živjeli, moramo mnogo da radimo i da štedimo. Zato svaki put pozivam svoje koleginice i kolege političare da se ostavimo jeftinog populizma i počnemo ozbiljno raditi na svim poljima. Ne treba nam pomoć, ne treba nam socijala, treba nam zarađen novac od kojeg ćemo dostojanstveno živjeti.
I još nešto, ne trebaju nam razne REZOLUCIJE da bismo pokazali samopoštovanje, treba nam ozbiljan, iskren suživot s komšijama, prijateljima, ljudima s kojima se ne moramo oko svih stvari slagati, ali moramo se poštovati, moramo se boriti da svi jasno kažu svoje stavove, čak i kad su suprotni od naših.
“Prioritet društveno-političkih elita mora biti popravljanje unazađenog sistema vrijednosti”
Šta po Vama treba i mora biti prioritet društveno-političkih elita kako na spoljašnjem, tako i na unutrašnjem planu?
Ćinćur: Mislim da prioritet svim političkm elitama mora biti popravljanje jednog unazađenog sistema vrijednosti gdje ćemo na djelu pokazati da nam je stalo do razvoja i prosperiteta države, do ekonomskog oporavka, do vladavine prava i jednakosti za sve, zasnovane na zaslugama znanja i meritokratije, a ne na zaslugama političkog protekcionizma i nepotizma. Ako u tome uspijemo, put ka Evropi će biti brži, ne moramo brinuti za svoju budućnost.
Koliko nam je trenutno daleko meritokratija?
Ćinćur: Nažalost, daleko su nam principi meritokratije na svim poljima. Mi nemamo dovoljno stručnjaka koji bi predano radili na dostizanju evropskih standarda, a ne želimo da pozovemo naše mlade ljude koji bi donijeli neko svjetsko znanje u Crnu Goru, jer se plašimo da će zauzeti pozicije koje su trenutno rezervisane za djecu i prijatelje političkih lidera. Nemamo ni jedan zakon koji vraća stručnost i znanje na mjesto koje im pripada, nemamo volju da do toga što prije dođe. Kad, očigledno, donosimo gore zakone od postojećih, često suprotno Ustavu, odgovor je – i prije se to dešavalo; sa takvim mjerilima ne možemo daleko stići.
Da li nam je EU bliža, kako često govore, zbog geopolitičkih okolnosti i situacije u svijetu, ili stvarnog rada i truda političara i institucija?
Ćinćur: Pokazalo se poslije dugo godina da su nam vrata Evrope otvorena, dijelom zbog geopolitičkih dešavanja i želje Evrope da bude prisutna na Zapadnom Balkanu, dijelom što je došlo do promjena na našoj političkoj sceni. Neki mladi ljudi su obećali ubrzanje reformi, raskid s kriminalom i korupcijom. Mislim da su evropski političari u ta obećanja povjerovali, dali nam šansu, a sada je na nama da li ćemo je iskoristiti ili prokockati kao mnogo puta ranije.
Da li se, uzevši u obzir naš sistem i mentalitetske odlike koje su ga i stvorile, mi možemo promijeniti kao društvo kada, jednom i konačno, budemo ušli u tu, iz ove perspektive tako apstraktnu i nedostižnu, Evropsku uniju?
Ćinćur: Prvo, ja mnogo želim da uđemo u Evropu, da otvorimo državu za nove investicije, da naši mladi ljudi mogu birati gdje će raditi, ali to ne znači da će nam svuda tada poteći med i mlijeko. Susrešćemo se sa još većim odlivom stručnih kadrova, plašim se da neće imati ko da nas liječi, ali svijet se otvara, mi ne smijemo ostati ostrvo. Po mnogo čemu zaostajemo za razvijenim svijetom, to moramo popravljajti, a ne produbljivati jaz između nas i ostatka svijeta. Moramo shvatiti da točak istorije neminovno ide naprijed, pitanje je samo da li ga možemo pratiti ili ćemo kaskati za njim. Treba svi da se prisjetimo da su mnoge zemlje tzv. realnog socijalizma bile mnogo iza nas i ekonomski i po razvoju ljudskih sloboda i prava, a sada su ispred nas. Dok smo mi ratovali one su ugrabile voz priključenja Evropskoj Uniji i sada su ravnopravne članice razvijenih država. Ja se nadam da naši građani neće izabrati one koji usporavaju taj put, već one koji ga podstiču i ubrzavaju. Kad se to desi, promijenićemo i mi navike kao što ih mijenjamo kad se pojedinačno nađemo u razvijenim državama. Primjer za to su opet zemlje bivšeg socijalističkog uređenja poput Rumunije Ili Baltičkih zemalja koje su uspjele da dostignu zavidan ekonomski I institucionalni razvoj.
(PRESS)
