Ćerka ubijenog logoraša iz Lore, Aleksandra Simović Gardašević u SLOBODNOJ ZONI: Bol i bijes odavno ne razdvajam, bol što sam ostala bez oca a bijes jer država ćuti!

Aleksandra Simović Gardašević, ćerka Ratka Simovića koji je nastradao u Lori, gošća je večerašnje Slobodne zone sa Draženom Živkovićem.

„Moj otac je stradao tri mjeseca prije nego što sam se ja rodila. On je na poziv svoje države otišao u Mostar. To se dogodilo prije mog rođenja a ja dugo godina nisam znala ništa o svom ocu na pravi način. Tek kasnije dolaze ta saznanja. Prvi put kada sam saznala šta se desilo sa mojim ocem, bilo je relativno kasno. Imala sam 10-11 godina kada su posmrtni ostaci rezervista nikšićko šavničke grupe dopremljeni u Nikšić. Ja sam znala da nemam tatu i da moja porodica nije kao druge porodice. Ali majka i naša porodica su nas čuvali od prave istine i nisu rekli šta se zaista desilo“, kazala je ona.

Dodala je da su se oni kao djeca nadali da to nije istina i da to nije bio takav ishod.

„Ja sa velikim ponosom kažem da sam ćerka Ratka Simovića. Bio je dostojanstven čovjek. Hrabar. Naravno da prazninu od prvog dana od kad sam svjesna sebe osjećam. Osjećam njegov nedostatak a mislim da svako dijete treba da ima oca i majku. Što se bola i bijesa tiče, to ne razdvajam. Bol imam zato što nemam oca. Ali u isto vrijeme sam bijesna zbog načina na koji sam ostala bez svog oca i što država 33 godine ćuti kako su oni ostali bez svojih života“, kazala je Simović Gardašević.

Ona navodi da je imala jedno lijepo djetinjstvo, ako se to može tako zvati.

„Osjećala sam se lijepo jer se moja porodica, prvenstveno majka, potrudila da odrastemo bezbrižno. Kako vrijeme odmiče ipak dobijam svijest. Shvatam da to što se desilo sa mojim ocem ostavlja mnogo dublju ranu nego što bi ona bila da je on stradao na drugačiji način. Koliko imate porodica da nemaju roditelja – ali na ovaj način, a da država ćuti… ćutanje je saučesništvo“, kazala je ona.

Dodala je da je bolan način na koji se država odnosi prema tim žrtvama, te da ne znaju svi ljudi o tome, ali da zna ta porodica.

„Meni su voo sve drugi ljudi pričali. To što država ćuti sve ove godine to je ispod svake časti. Država ćuti a toliko ljudi govori o tome, priča o tome. Čak i iz Hrvatske i Crne Gore, narod priča a država ćuti. Koliko god neko upire i želi da se o ovome govori, država i dalje ćuti. Zato je to teško za porodice“, kazala je ona.

Simović Gardašević navodi da je zločin sam za sebe što ih je država poslala u rat. A na pitanje kakvu reakciju riječ Lora izaziva kada čuje na televiziji, ona je rekla da je to toliko teška rije za nju.

„Toliko nemira, tuge, bijesa… Ja sam taj bol naslijedila. Moj otac je tamo patio, on je tamo mučen, svirepo. Zvjerski. Kako ni jedan normalni ljudski um ne može da zamisli. Postoje razni svjedoci o tom zločinu. Imala sam priliku da gledam film Zlo proljeće 1992. i vjerujte, teško sam to podnijela. A to je film. Upravo iz tog razloga, taj čovjek je dio mene i ja sam dio njega. Sama pomisao kroz šta je moj otac prolazio izaziva haos u meni“, kazala je ona.

Dodala je da su oni bili kolateralna šteta sistema i svega što se dešavalo.

„Porodice su između sebe bili jedni drugima podrška. Moram pomenuti porodicu Zirojević i Barović jer je i moj otac ubijen zajedno sa njima. Barović nije imao djecu, a Zirojević jeste. Njegove ćerke… Kad se pogledamo, znamo kako se osjećamo. Sve ostale žene, nevažno jesu li supruge stradalih, bili smo nekako podrška jedni drugima. Ne mogu da opišem i poštovanje koje imam prema Radanu Nikoliću, predsjedniku Udruženja boraca. On je bez podrške institucija sve vrijeme tražio pravdu i cijeli život posvetio tome. U ime svih porodica, i u moje lično ime želim da mu se zahvalim iz srca“, kazala je Simović Gardašević.7

Navela je da želi da razgraniči par stvari – njen otac je bio u bloku C logora Lora, a da je to bio najozloglašeniji sektor.

„Od strane Hrvata je prijećeno drugim zatvorenicima da će biti u bloku C i da će proći kao Crnogorci. Kome je stalo do toga da vidi kako su prošli, može lako da se informiše, ne bih o tome pričala. U svemu tome ipak postoji jedan Hrvat, Tonči Marić koji je prvi progovorio o tome, koji je dao glas razuma tim žrtvama i svim tim mladim crnogorskim sinovima koji su na takav način izgubili život. On je u svojoj državi omalovažavan, gotovo protjeran, ali nije odustao. I zaista, to je prava poruka koja treba da se širi, da ima svuda dobrih ljudi, da bez obzira šta se desilo, među nama su. Pitanje je samo da li mi to prepoznajemo“, kazala je ona.

Pomenula je i Marija Barašića, koji je bio pukovnik i ušao u Loru.

„On je mogao da bude nagrađen, ali je odlučio da bude čovjek i da svoj glas za pravdu. Kako je on prošao u svojoj državi mogu zamisliti ali mnogo mu hvala. Takođe i jednom od hrvatskih vojnika koji su takođe progovorili, koji nisu ćutali i rekli gdje su grobnice, odnosno ostaci“, kazala je ona.

Sraman sporazum Vesne Medenice; Ćerka stradalog je upitala – zbog čega ste to potpisali? Gdje je dostojanstvo? Čiji su to lični interesi bitniji?

A govoreći o poređenju sa „logorom“ Morinj gdje su uhapšene paravojne jedinice Hrvata, a gdje niko nije stradao i komentarišući činjenicu da su se svi vratili kući iz Morinja, a da su oni zbog Lore dobili tišinu čak i da govore da Lora nije postojala, Simović Gardašević navodi da dokazi postoje da je u Lori poginulo više od 70 ljudi a samo 14 nikšićana i šavničana a što je za jednu Crnu Goru ogroman broj.

„Logor Lora i Morinj apsolutno nisu za poređenje. Taj koji to radi treba da se preispita. To ne znači da ja ne smatram da Crna Gora kao država ne treba da stane iza svojih djela, kakva god ona bila. Ali, za Loru 3, sektor C, tu sudski epilog nikad nije došao. Nikad Crna Gora nije došla do suda, nije ni progovorila. Mi moramo potražiti krivce. Ali jedan od ključnih problema svega toga jeste sramni sporazum koji je 2006. godine potpisan između Vesne Medenice koja je u tom momentu bila državni tužilac i njen pandan u Hrvatskoj. Taj sporazum je potpisan u Budvi 2006. godine u junu“, kazala je Simović Gardašević.

Dodala je da je sporazum bruka i sramota za državu jer je ta žena koja je trebala da bude oličenje pravde, dostojanstva, svega onoga što treba da bude državni tužilac, Medenica je sve stradale stavila potpuno ispod svih Hrvata.

„A kako? Tako što je dozvolila i potpisala da će Crna Gora odgovarati za sve što je uradila Hrvatskoj. Da će Hrvatska imati pravo da tuži nas, a da mi nećemo imati pravo da to uradimo njima. Da nećemo imati pravo na istinu. Mislim da je to ogroman zločin, a nije sigurno mogla to da uradi sama. Možda konačno treba da kaže zbog čega je to uradila. Pitam je – zbog čega? Čiji su to lični interesi bitniji? Gdje je dostojanstvo ove države i svih crnogorskih sinova koji su tamo stradali“, kazala je ona.

Dodaje da se ne može ići naprijed ako se ne raskrsti sa prošlošću.

„To stvara podjele u ovom društvu. Ako se nešto ne procesuira na pravi način, tada neće biti pomirenja. A ako se nešto gura pod tepih, to samo stvara podjele“, kazala je ona.

Navela je da nikada neće odustati od borbe za istinu, i ona ne radi ovo jer voli – ali glas mora da se čuje sa svih strana.

„Smatram da je istina jača od svega i da će kad tad izaći na vidjelo. Što se jače potiskuje, smatram da će njen prasak biti veći. Hajde konačno da se nešto desi po ovom pitanju“, kazala je ona.