Večerašnje izdanje Slobodne zone sa Draženom Živkovićem posvećeno je godišnjici NATO agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju. Tim povodom, gosti u studiju su otac Miajlo Backović, unuk ubijenog Manojka Komatine u Murini, Bojan Komatina, i lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović.
Bojan Komatina je na početku kazao je da je tih dana bio srednjoškolac a da je 30. april bio lijep proljećni dan i izvršavali su svakodnevne obaveze.
„Neposredno prije tog nesrećnog događaja prešao sam preko mosta koji je bio bombardovan. Ništa nije naslućivalo da nas čeka takva tragedija koja se desila tog dana. Posebno iz razloga što su nas republičke vlasti uvjeravale da smo bezbjedni. Na svim medijima se govorilo da NATO neće da bombarduje Crnu Goru, ili ako hoće, reći će nam koji će to biti cilj kako bi se stanovništvo pripremilo i izbjeglo nesrećne događaje. To se na Murinu nije desilo, izostalo je takvo obavještenje“, kazao je Komatina.
Bombardovanje se dogodilo iz dva naleta.
„U prvom naletu su svi stradali. Postojala je pauza od pola sata i ponovo se ponovilo nekih 7-8 projektila. U suštini, haotična situacija, kao iz filmova. Kuća se ruši, prozori, krov… Ne znate šta da radite i kako da se ponašate“, kazao je Komatina.
Dodao je da su nakon bombardovanja počele da pristižu crne vijesti, i da je njegov djed stradao.
Lider Ujedinjene Crne Gore Goran Danilović kazao je da je on tada bio u rezervnom sastavu Vojske Jugoslavije kao i mnogi u Crnoj Gori.
„Tada sam imao mogućnost da radim u radiju Svetigori dok sam u uniformi. Prenosili smo sve što se dešavalo na teritoriji Jugoslavije. Teško je dati drugu sliku na ono što se dogodilo u Murini. Ona je naša velika istorijska rana kao države ali i sramota što je od 26 godina moralo da prođe bar 20 da se dopusti da se bez prigovora žali i oplakuje šestoro ljudi. To je ogromna žrtva za jedno malo mjesto“, kazao je Danilović.
On dodaje da taj 30. april 1999. godine neće biti skorije zaboravljen ali ni ono što je uslijedilo posle njega, taj namjerni, praktični, lukrativni zaborav države i nezaboravljanje običnih ljudi, Crkve, građana koji se sa tim nikada nisu pomirili.
„Imao sam šansu da nakon 10 godina, na sastanku Odbora za bezbjednost i odbranu u evropskom sjedištu NATO-a u Briselu da pitam hoće li Crna Gora ikada dobiti izvinjenje. Tada su nas primili visoki oficiri i generali. Neki su iz naše delegacije iz DPS-a rekli da to nisam trebao da postavljam, ali sam dobio odgovor od visokog oficira koji je rekao da on nema pravo da se izvini kao vojnik, jer nije ništa rađeno svojevoljno nego su radili po naređenju i po komandi. Da je političar, on bi se izvinio“, kazao je Danilović.
To je nešto što je zapamtio, naveo je Danilović i dodao da to nije bilo samo bombardovanje Murine i njenog geostrateškog položaja već je problematično vrijeme kada se to sprovelo.
„Da gađate sa 16-18 projektila varoš. To je bila zastrašujuća poruka na obodu Crne Gore ostatku Crne Gore. Zato je Đukanović pošao da moli, a mi da danas živimo u laži da nas nisu gađali i da nas nisu zasuli uranijumom u Danilovgradu, Luštici, aerodromu… Imali smo jednu pokaznu vježbu sa strašnim posljedicama. Kao da je stradala cijela Murina u generacijskom smislu“, kazao je Danilović.
Otac Mijajlo Backović koji je 1999. godine branio državu, prisjeća se da je to trajalo 78 dana i da je bilo bez odobrenja UN-a.
„Znamo koliko je i žrtava bilo. Ali ono što bih ja i kao vojnik i kao sveštenik htio da kažem je da se nama nameće neka dimenzija zaborava kao mogućnost napredovanja i kao uopšte neka mogućnost. Mi nikada ne smijemo zaboraviti, kao što to Jevreji rade u Jad Vašemu u Jerusalimu. Oni dobro znaju koja ruka im je pomagala a koja ih ubijala. Taj narod traje upravo zato što pamti“, kazao je otac Mijajlo.
Postoje zapisi o toku komandovanja, gdje je prvi projektil upozoravao, ali da su i pored upozorenja gađali u civile.
„Nikad ne mogu da razumijem žrtve gdje stradaju djeca. Ne stoji priča da Crna Gora nije bombardovana – ona je bombardovana koliko je trebalo. Mi kao vojnici smo manje imali osjećaj za to od civila koji su bili po gradovima. Nismo ni čuli sirenu za uzbunu, ali smo imali druga iskustva“, kazao je otac Mijajlo.
Komatina se nadovezao i navodi se rijetko kad u javnom diskursu ili medijima Murina nije klasifikovana kao zločin za razliku od nekih drugih zločina.
„Ranije o tome nije bilo ni govora. Kad dođete do Murine, tu riječ zločin nestaje, kao da je bila elementarna nepogoda. To je prihvatila većina ljudi, to je neko moćan napravio i ne treba to da se spominje niti da se mi bilo kome zamjeramo. To se posebno prećutkivalo kada je Crna Gora postajala članica NATO pakta, pa smo proglašavani kao neprijatelji države, a mi smo prosto tražili da se zločin klasifikuje kao zločin. Na tome se najbolje oslikava odnos države prema žrtvama“, kazao je Komatina.
U Murinu prvi put dolazi neko tek nakon 2020. godine.
„Što se države Crne Gore tiče, Crna Gora nijedno slovo nije posvetila žrtvama. Spomenik je izradila savezna Vlada, a država Crna Gora nikada ništa uradila nije. Vjerujem da je do Crne Gore, ni sadašnjeg spomenika ne bi bilo. 2021. godine došao je Zdravko Krivokapić, a nakon toga nam je dolazio Jakov Milatović. To se i dalje ne smatra kao zločin, a rijetki su zvaničnici koji su rekli da je to bio zločin i da su ta djeca žrtve zločina. Izglasan je nedavno zakon gdje je njima priznat status civilnih žrtava rata“, kazao je Komatina.
Danilović je kazao da je Murina 1999. godine podjsetila na jedan od najstrašnijih zločina i najvećeg po obimu iz Drugog svjetskog rata, o zločinu u Velici.
„Taj kraj je navikao da smiju pomenuti zločinca tek posle pola vijeka. Ipak smo imali i neku kulturnu elitu i političku koja se nije dala zavarati. Malo smo uradili svi skupa, moralo je mnogo više ali smo ipak uspjeli da otrgnemo iz zaborava. To što je Crna Gora koju je predstavljao DPS odćutala svo to vrijeme ih diskvalifikuje za bilo kakav ozbiljan politički posao u Crnoj Gori a i danas svjedočimo da to nije tako. Gospodin Komatina govori o svom zavičaju i to mnogim ljudima, nafilovanim lažima, izgleda kao priča sa one strane – a ne naša priča, iz sve naše Crne Gore koja je toliko mala da joj sredina može biti i Murina“, kazao je on
Dodaje da je to veliki zločin, zataškavan jer Crna Gora „mora naprijed“.
„I onda čujemo, pusti to, mora živi da živi. Nije nam trebao taj rat, kao da smo ga tražili, kao da mi bombardujemo nekoga. I danas imamo tu neku hipokrizu pa čak i među intelektualnom elitom – što ste se tukli sa 19 najmoćnijih zemalja na svijetu. Niko normalan to nije želio – branili smo se! Jer nam je bio ugrožen život. I nismo se u tom ratu obrukali“, kazao je Danilović.
Komatina se nadovezao i kazao da nijedna njegov predak nije umro prirodnom smrću, a u kontekstu pominjanja Velike od strane Danilovića.
„Nijedan moj predak u XX vijeku nije završio život prirodno, i svi su pobijeni na kućnom pragu. Niko nikad za ta ubistva nije odgovarao. Nikad protiv nikoga nije podnešena nikakva prijava ili da je odležao dan zatvora. Đeda mi je ubio NATO; prađeda komunisti, a čukunđeda fašisti“, kazao je on.
Otac Mijajlo je kazao da smo se dosta naslušali savjeta kukavica.
„Ovo o čemu mi sada pričamo, o svim našim žrtvama, su posljedica ćutanja i trpanja kroz tepih. Vidim da je vladika Metodije pisao pismo Jakovu Milatoviću da treba izvršiti ekshumaciju ljudi iz Kotor jame kod Nikšića gdje leži 500 ljudi. Političari i u novoj vlasti kažu da je dosta priče o identitetskim temama i da treba da se mirimo – ali dajte da nije na našu štetu, i naše žrtve imaju pravo na grob, ime i mjesto gdje će da počivaju. Mi sad da zaboravimo na njih i da opet dođe do stradanja i to opet našeg naroda. Mi smo ćutali, u redu, neka je, ćutimo i danas, neka je, ne mora da znači da je to loše, ali dajte da imamo pravo da kažemo o našim đedovima i prađedovima“, kazao je otac Mijajlo.
Dodaje da ne osuđujemo narod, nego ime i prezime čovjeka koji je ubio, a nikad narod.
„Ne smijemo se posipati pepelom. Mora da se kaže istina i koliko god bolna bila, da se sa njom suočimo kao Sovjetski savez odnosno današnja Rusija. Imate manastir na mjestu gdje je ubijeno preko 2.000 sveštenika i episkopa, a država je tražila oproštaj. Zato Rusija napreduje. A dokle god mi hodamo po kostima nema mira i pomirenja“, kazao je otac Miajlo.
Jedino mi imamo bratske jame, a ne fašističke.
„Imamo put u Mojkovcu koji prolazi pored crkve, a ispod puta su kosti 15 ljudi. Znamo imena svih. U Kotor jami kod Nikšića narodni heroji vršili egzekucije a nakon rata smo imali folklorna društva sa njihovim imenima. Svaki ubica ima ime i ima ideologiju. Ti koji su strijeljani nisu bili zločinci, a i da jesu, treba da imaju grob“, kazao je otac Miajlo.
Crkva priča o tome, i zbog toga je stradala u komunizmu, ali i ako treba nastaviće, ali vrijedi jer govore Istinu.
„Ako ćutim? Kome služim? Šta ostavljam djeci u amanet? Ne smijemo zaboravljati, moramo pamtiti. Jedino tako imamo budućnost“, kazao je otac Miajlo.
Komatina je kazao da je njegov čunuđed ubijen od strane handžar divizije i nije htio da usporava familiju koja je bježala pred zločincima.
„Čuli smo da je u Velici već bio pokolj, a iz našeg sela su izbjegli. Sin jedinac mu je ubijen pola godine prije toga isto maltene pred kućom i rekao da oni idu i da oni ostanu. Tu postoji situacija gdje je u toj cijeloj priči učestvovao i naš brat iz pobratimske kuće druge vjere“, kazao je Komatina.
Govoreći o Lori, Danilović se prisjeća da je tada bio redovan vojnik u Bihaću, a da nisu ni znali šta se događa u tom logoru.
„To što je suštinski išla da se brani ideja ne samo Slobodana Miloševića nego i Mila Đukanovića, to se danas ne smije reći. Ta se imena ne smiju pominjati“, kazao je Danilović.
Otac Mijajlo Backović je kazao da je dobro što se Lora aktuelizovala, jer smo ćutali o zločinima već 30 godina.
„Blaženopočivši mitropolit Amfilohije je svojevremeno govorio da tražeći od Crne Gore da uđe u NATO je isto kao da silovanu djevojku tjerate u brak sa silovateljem. Lora je projekat koji traje. Moram se vratiti malo unazad i kazati da do Drugog svjetskog rata u Boki Rimokatolici uvijek govore da su Bokelji, ili Srbi. Ivo Andrić i Meša Selimović o tome svjedoče. Onda je u ovom projektu nastupila kroatizacija bokeljskih Rimokatolika i oni su se nasilno gurali da postanu Hrvati. Vidite kada dođu zvaničnici Hrvatske da dođu da posjete hrvatsku nacionalnu manjinu. Kad bi Adrian Vuksanović i ostali pogledali ko su im bili prađedovi znali bi da nisu bili Hrvati. Ne osporavam pravo da se izjašnjavaju kako žele, ali govorim o projektu. Zato se pominje Morinj, a ćuti o Lori“, kazao je otac Mijajlo.
Dodaje da je ponosan na svog ujaka Branka Krvavca koji je poginuo na Dubrovniku spašavajući druga.
„Kada smo njegovu ulicu nedavno trebali da otvorimo u Pljevljima, i to ulici gdje je rođen, svi mogući hrvatski mediji su se tome protivili, govorili kako ekstremni pop pravi smutnju i čovjeku koji je agresor želi ulicu u njegovom rodnom gradu. Otvorićemo ulicu, ali ne da nekome stavljamo prst u oko, i da svjedočimo o herojima koji su branili otadžbinu Jugoslaviju“, kazao je on.
Najmonstruozniji zločin se dogodio u Lori, a zločini koji su se tamo dešavali, ravni su onome u Jasenovcu.
„Sramno je upoređivati Loru i Morinj gdje nikome dlaka sa glave nije falila. Osuđujemo da su ljudi dovođeni, ali najveći zločin je što je nekoga gađao kutlačom u glavu. A sada, nakon 30. avgusta, neko postavlja tablu koja sve nas osuđuje, pogotovo nas u Boki. A u bloku C, gdje Crveni krst nikad nije ušao i koji nije zvanično ni postojao, a gdje su bili Crnogorci – taj blok C je najmonstruoznije mjesto nakon II svjetskog rata, iživljavanja nad ljudima, klanja i ubijanja. Mi sad treba da ćutimo? Zašto? Zbog EU“, pita otac Mijajlo.
Dodaje da ako je ta istina koja je bolna za nas, a da moramo da ćutimo zarad suživota, onda tu nema budućnosti.
„Moramo da se suočimo i sa Lorom, ali ne smijemo i da prećutimo naše pretke i srodnike koji su život dali za našu zemlju“, kazao je otac Mijajlo
