Poslanik koalicije ZBCG Dragan Bojović poručio je u parlamentu da je srpski jezik fundamentalno pravo većinske govorne zajednice u Crnoj Gori i da država mora osigurati njegov staus.
“Kada govorimo o diskriminaciji i zaštiti od diskriminacije, dozvolite mi, uvaženi Ombudsmane, da podsjetim na jedan njen oblik koji je toliko krupan i očigledan, da se upravo zbog te svoje veličine nekako gubi iz vida, kao kad od pojedinačnog drveta ne vidimo šumu. Riječ je o položaju najveće jezičke zajednice u Crnoj Gori, građana koji govore srpskim jezikom i koji tu svoju pripadnost dosljedno potvrđuju, iz popisa u popis. Uprkos toj činjenici, srpski jezik se u društvenoj realnosti tretira kao nešto sporedno, gotovo marginalno. Ovakva situacija stvara osjećaj diskriminacije ne manjine, već “apsurdom naše stvarnosti” većine građana. A to je presedan ne samo u našem društvu, nego i u savremenoj pravnoj praksi uopšte.
To uostalom nedvosmisleno potvrđuje uporedna praksa savremenih evropskih i demokratskih država. Ne postoji zemlja u kojoj jezik kojim govori većina stanovništva nije ujedno i službeni jezik države. To nije stvar nacionalnog romantizma, već elementarno pravilo funkcionalnog i demokratskog poretka. Naravno, evropski standardi istovremeno podrazumijevaju puno uvažavanje jezičkog pluraliteta i zaštitu manjinskih jezika , to niko ne dovodi u pitanje. Ali upravo na evropskom putu se uči i njeguje jedno jasno načelo: službeni status većinskog jezika ne isključuje, nego podrazumijeva ravnopravnost i svih drugih jezičkih zajednica.Upravo zato je položaj srpskog jezika u Crnoj Gori toliko neobičan u poređenju sa evropskom praksom. Nemoguće je naći evropsku državu u kojoj je jezik većine građana formalno potisnut iz statusa službenog jezika. To odstupanje ne ide u prilog ni demokratskoj stabilnosti, ni našem evropskom kredibilitetu, ni osjećaju jednakosti građana.
Znate da demokratija počiva na jednostavnom, ali snažnom principu: niti većina smije tiranisati manjinu, niti manjina, s druge strane, smije oblikovati sistem tako da većina postane nevidljiva i diskriminisana. Kada se ova ravnoteža poremeti, kad se naruši ono osnovno povjerenje da je država zajednička kuća svih, nastaje društveni nesklad i nerazumijevanje, koji se vremenom samo produbljuju, a ne smanjuju. Danas, dakle, želim da govorim o ulozi Ombudsmana upravo u ovom kontekstu jezičke diskriminacije. Ne da bi Ombudsman bio arbitar u identitetskim raspravama, to nije vaša misija , već da bude čuvar principa jednakosti, čuvar pravila koja važe za svakog građanina.
Ako je istina, kako je govorio Gustav Radbruh, da pravo gubi svoju snagu kada se odvoji od ideje pravde, onda je jasno šta nam valja činiti. Ne možemo imati pravni poredak koji formalno ne priznaje ili, u najmanju ruku, ignoriše status najveće jezičke zajednice. Ne možemo se zaklinjati u Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, a istovremeno dopustiti da se najveći broj naših građana osjeća kulturno i identitetski potisnuto i nepoželjno.
Ombudsman je, po svojoj definiciji, institucionalni glas onih koji traže ravnopravan tretman. A složićete se sa mnom da društvo ne može biti ni zdravo ni pravedno ukoliko se pripadnici većinske jezičke zajednice osjećaju diskriminisano. To nije normalan demokratski poredak. To nije model moderne, pluralne države. To je, nasuprot, poziv za korekciju, za povratak principima na kojima počiva svako civilizovano društvo.
U tom procesu Ombudsman može biti pokretač, korektiv i ogledalo sistema – onaj koji ne donosi konačne presude, ali otvara put ka rješenjima. Možda bi, u tom smislu, bilo korisno da upravo vi, sa pozicije Ombudsmana, inicirate tematski specijalni izvještaj o položaju srpskog jezika u praksi. Dakle, da zajednički prevaziđemo ovaj silom bivšeg režima iskonstruisani problem: uvažavajući činjenice i sprovodeći institucionalni dijalog i sporazum. Jer, kako kaže Habermas, legitimitet države ne počiva na moći već na razumijevanju. A razumijevanja neće biti sve dok se većinski jezički identitet tretira kao teret, a ne kao sastavni dio našeg zajedničkog bića.
Zato vas i molim, uvaženi Ombudsmane, da posvetimo pažnju ovom važnom pitanju i da zajedno pokrenemo mehanizme za njegovo rješavanje, kako bismo, uvažavajući stvarno stanje, postigli jednakost i evropsku vladavinu prava. I kako bismo doista poslali poruku da u Crnoj Gori niko ne smije biti diskriminisan – a najmanje oni kojih je najviše.“ – ovim riječima se obratio Bojović