Izgleda da su izbori u Crnoj Gori postali nov vid sporta, ili vrlo inventivan način animiranja turista, koji tek treba da uđe u udžbenike i priručnike turističkih poslenika. Po tome smo zaista jedinstven primjer u regionu.
Serija lokalnih izbora, od kojih su neki redovni – kao oni u Kotoru, ili manje redovni – kao oni u Podgorici, vrlo vjerovatno u Beranama, uslijed nefunkcionisanja takozvane ‘parlamentarne’ većine, govori nam da ni četiri godine od istorijskih promjena u Crnoj Gori, koje su za sve aktere prošle iznenađujuće mirno, mi kao političko društvo još uvijek nismo dovoljno zreli da racionalno promišljamo budućnost i opšte dobro, već se isključivo vodimo partijskom kombinatorikom.
Kada kažem MI – naravno da se napisano odnosi na direktne aktere političkog života, prije svega političke partije i građanske liste, ali ni mi kao nosioci izborne volje nismo pošteđeni i nemamo pravo da se osjećamo izuzetima od procesa koji se odvijaju, uglavnom na našu štetu. Pa čak i kada ‘naša’ opcija dobija, čini se da je ogromna razlika između datih obećanja i onoga što ispunjava.
Izgleda da su izbori u Crnoj Gori postali nov vid sporta, ili vrlo inventivan način animiranja turista, koji tek treba da uđe u udžbenike i priručnike turističkih poslenika. Po tome smo zaista jedinstven primjer u regionu.
Ili nam se nakon trideset godina monolitne vladavine jedne partije i njenih manjih koalicionih partnera čini da je bolje mijenjati nešto svako malo, čisto da se ne uspavamo.
Ne znam da li mi u Budvi treba da budemo nezadovoljni, ako pogledamo Šavnik u kojem jedan izborni proces traje od 23. oktobra 2022.
Ono što u našoj, crnogorskoj, priči nedostaje je istinska građanska kontrola političara i partija. Očigledno je da su ti mehanizmi svedeni na puko zadovoljenje forme imajući u vidu da, recimo, Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) djeluje selektivno, kao i neke nevladine organizacije koje se takođe selektivno oglašavaju po pitanju zloupotrebe državnih resursa.
Recimo, NVO nisu reagovale na očigledne zloupotrebe od strane predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, kada je ugostio predsjednicu Skupštine Azerbejdžana Sahibu Gafarovu u Budvi, dajući izjave o rješavanju pitanja Svetog Stefana tokom kampanje za lokalne izbore. Kao i većina obećanja, i ovo je ostalo samo kao naslov na portalima, jer ekskluzivno ljetovalište ni ove sezone nije otvoreno, ali smo makar mogli neometano da uživamo na najljepšim plažama budvanske rivijere, i to bez obaveznog zakupa suncobrana i ležaljki, što je čitavom ambijentu davalo šarmantan odsjaj osamdesetih kada plaže nisu bile prekrivene plastikom. Uzgred, na ovako prelijepim, pjeskovitim plažama – kome je palo na pamet da ih i vizuelno i turistički urniše ležaljkama i suncobranima?
Zato jedno od obećanja, koje vrijedi podržati – makar kada je obala u pitanju, jeste Inicijativa koju su pokrenuli predsjednici primorskih opština, da se ukine Morsko dobro, a najvrijedniji resurs vrati na upravljanje lokalnim samoupravama.
Doduše, ne postoji garant da će one raskrstiti sa već postojećom praksom. Ali šta nas košta da probamo? Da probamo da budemo odgovorni prema našim resursima i našim bogatstvima? Da budemo odgovorni prema društvenoj zajednici u kojoj živimo, da učimo djecu da je empatija važna? Da probamo manje da rasipamo, a više da čuvamo? Recept je jednostavan, ali je potrebna odgovornost svih nas i da shvatimo da se politika tiče i nas i naših života i da je ne možemo ignorisati. Jer politika kreira odluke koje se tiču naših života, a političari često nađu način da sami sebe izuzmu od posljedica, ali smo mi ti koji treba da živimo sa njima.
Predikcije izbora su u ovom trenutku nezahvalne, ali svakako – sretan nam još jedan ci(r)klus, uz poruku da se što manje gađamo blatom jer svi na kraju treba da sjednemo za isti sto.
I.P.
