Može li još niže i sramotnije? To se pita običan, osiromašeni svijet gledajući šta se oko njega danima i godinama dešava. Dok država povećava penzije, priznajući i sama da je povećanje od 0,38% sramno, za to vrijeme građanin u koga se kunu gleda kako država plijeni automobil od pola miliona eura iz garaže u kojoj ima još vozila vrijednih po nekoliko stotina hiljada. Gleda kako se pretresaju vile – jedne na pjeni od mora, druge u okolini glavnog grada – čija se vrijednost mjeri milionima.
U isto vrijeme, bjegunci od zakona i države javljaju se direktno u televizijske programe, s namjerom da demantuju one koji su morali da im ne dozvole bijeg, poručujući da su oni zaista oni, a ne proizvod vještačke inteligencije.
Za to vrijeme vlast mirno posmatra kako se betonira more u Boki Kotorskoj, kako niču soliteri i hotelski monstrumi koje su, prema priči komšija, ovih dana obilazila i najpoznatija braća kod nas.
Sve se to dešava dok mi feštamo uz mimozu, ribu, vino i maskenbale, u stilu one pjesme „Život je maskenbal“, ili čuvenih Eksodusa, koji traju već šest decenija i važe za najstariji bend koji svira na svijetu, poručujući: „Ajdemo na feštu“.
Da ne zaboravim i seks aferu „na dvoru“, koja nas danima zabavlja, pokazujući koliko smo se daleko odmakli od Marka Miljanova. Ne želim reći da toga nije bilo ni u vrijeme Marka i Nikole, kao ni nekih drugih vladara – primjeri iz našeg vremena to potvrđuju. Sjetimo se afere S.Č, manekenki i manekena koji šetaju Porto Montenegrom, ministara zatečenih u kabinetima u donjem vešu, ali i bez njega. Dakle, pokazujemo na djelu da i mi „konja za trku imamo“, odnosno da imamo svoju seriju „Seks i grad“, da sad ne pominjemo Epstina…
I dok na TV-u gledamo onlajn javljanje odbjeglog vođe organizovane kriminalne grupe, koji se dobrovoljno uključuje u živu emisiju, u isto vrijeme u glavnom gradu i još dva grada u Crnoj Gori izvodi se još jedna predstava za narod – noćna „iznenadna“ akcija pretresa kuća (dok, zamislite, ministar policije baš tada sjedi u TV studiju) i hapšenje jednog od najbližih saradnika i prijatelja počasnog predsjednika.
Kamere nekih televizija stidljivo bilježe dio akcije i vilu u Bandićima, čija „skromnost“ daleko prevazilazi mogućnosti i prosječno bogatog Crnogorca. U kasnim satima stiže informacija policije da je uhapšen V.B, a narod se pita da li je u pitanju opet čuveni „sportski ribolov“ – izvinjavam se, nije riječ o ljubitelju vodenih disciplina, već o sasvim drugom „sportu“. Pa se postavlja pitanje: da li je greška u koracima, faul u napadu, namjerna lična greška? Sve zavisi od toga šta će tužioci „odsvirati“.
Hoće li to biti još jedna u nizu predstava za narod kakvih smo se nagledali posljednjih godina ili još jedna direktiva koja stiže spolja, na našem putu ka EU?
Za sve to vrijeme odgovorni se ponašaju po lovačkom uputstvu: „Ako sretneš medvjeda, pravi se mrtav.“ Kod nas se, izgleda, ovih dana mnogi prave mrtvi. I jedni i drugi upiru prstom u onog drugog, tražeći krivca, a niko da se pogleda u ogledalo.
I dok imamo sve to navedeno, pa i slučaj Botun, teku naši „rijaliti dani“, na kojima bi nam mogao pozavidjeti i čarobnjak sa ružičaste televizije. Mogli bismo reći, u stilu one: Da nije, nažalost, smiješno, bilo bi žalosno – a žalosnije ne može biti.
Ne možemo bar reći da nam je dosadno, jer kod nas se smjenjuju predstave za narod: botunski protesti kao ispraćaj predsjednika i premijera za Beč i Štrausov koncert, odlazak brojnih delegacija u Vašington na jeftin Molitveni doručak o trošku naroda i onih kojima su primanja povećana za tričavih 0,38% – kao da se nijesu mogli pomoliti i kod nas, bez ikakvih troškova; političke farse oko vlasti u glavnom gradu; komisije i eksperti koji utvrđuju da li je Medenica pravi ili AI; eksperti koji treba da utvrde istinitost snimaka iz afere „sa dvora“ – ko je na snimku i čiji je (misli se – snimak); izglasavanje u žabljačkoj skupštini da se pored državne zastave vijori i narodna trobojka; igre oko radne ili neradne nedjelje… i da ne nabrajamo dalje, jer je spisak poduži.
I dok živimo svoj rijaliti, pitanje je: ima li ikog doma u ovoj, nažalost, „Gori Crnoj“? Jer da ima, izvršna vlast bi bila u vanrednom zasjedanju – i Vlada i Parlament – jer, htjeli oni to da priznaju ili ne, živimo, što bi narod rekao, u „raspašoj državi“, gdje sve može i svako može. A pita li se narod, koji navodno glasa i bira tu vlast, dokle ćemo ovako?
E moj Živko – tvoje „U ime naroda“, „Put za Kinšasu“, „Beštije“, „Ljepota poroka“, „Čudo neviđeno“ – mala su maca kakvim nas putevima i stranputicama ovi vode. A nijesu oni, da budem pošten, jedini krivi, jer njih nije narod birao – njih je narodu neko doveo. Sjetimo se samo one ekspertske, profesorove vlade, a i Koprivičinog „Posljednjeg putovanja u Jevropu“.
„Đekna još nije umrla, a kad će – zna li iko?-ili ne znamo“.
Perica Đaković