Dana 17. maja 1395. godine, u bici na Rovinama, poginuo je Marko Mrnjavčević, poznatiji u narodu kao Kraljević Marko – najpopularniji junak srpskih narodnih pesama.
Iza epskog imena „Kraljević Marko“ krije se stvarna istorijska ličnost: Marko Mrnjavčević, sin kralja Vukašina i Jelene (u pesmama Jevrosime). Rođen oko 1335. godine, Marko je nasledio oca nakon katastrofalnog poraza u Bici na Marici (26. septembra 1371.), gde je Vukašin poginuo boreći se protiv Osmanlija. Nedugo zatim, 4. decembra 1371, umro je i poslednji Nemanjić, car Stefan Uroš V Nejaki, čime je srpsko carstvo faktički prestalo da postoji.
Marko je preuzeo upravu nad očevim oblastima – uglavnom zapadnom Makedonijom, delovima Kosova i Metohije – ali njegova „kraljevina“ bila je problematična: titula je bila upitna zbog slabljenja centralne vlasti, a legitimitet osporavan. Osmanlijski vazal postao je tek 1385. godine (prema istraživanju prof. dr Bobana Petrovskog o osmanskom pohodu te godine), punih 14 godina nakon Maričke bitke. U međuvremenu su mu susedni srpski velikaši – Vuk Branković, knez Lazar Hrebeljanović i Đurađ I Balšić – oteli velike delove teritorije, uključujući Prištinu i Skoplje. Marko se povukao u Prilep, odakle je vladao smanjenom „kraljevinom“ kao osmanski vazal.
Privatni život mu takođe nije bio srećan: oterao je suprugu Jelenu, doveo udatu Todoru, pa je zbog pritiska njenog oca vratio i ponovo pozvao Jelenu. Nije imao dece.
Smrt ga je zatekla u Bici na Rovinama (17. maj 1395.), gde je sultan Bajazit I Munjeviti ratovao protiv vlaškog vojvode Mirče Starijeg. Marko je, zajedno sa Konstantinom Dragašem i Stefanom Lazarevićem, učestvovao na osmanskoj strani kao vazal. Marko i Konstantin poginuli su u borbi; Stefan je preživeo i kasnije postao despot. Bitka je bila taktički neodlučna ili čak poraz Osmanlija, ali je Bajazit iskoristio smrt vazala da anektira njihove zemlje.
Istorijski Marko bio je skromni oblasni gospodar, osmanski vazal i ne naročito uticajan vladar. Ali njegovom smrću počinje epsko-mitološki život: u narodnoj poeziji i tradiciji postaje arhetip junaka – plemenitog borca za slobodu, branitelja hrišćana i nepopustljivog protivnika Osmanlija. Sve ono što nije bio u stvarnosti (ili bar ne u potpunosti), postao je u kolektivnom sećanju: simbol otpora, rodoljublja i junaštva tokom vekova ropstva.
Epika ga prikazuje kao glavnog junaka obe epohe – pre i posle Maričke bitke – dok istorija pokazuje vazala koji se borio na turskoj strani. Narodna mašta skinula je „tešku istorijsku koprenu“ i pretvorila sumnjivog kralja u nepokolebljivog „Kraljevića Marka“.
Kao što je istoričar Dejan Ristić istakao: bez obzira da li ga gledamo kao „kralja“ ili „kraljevića“, narodna svest izmaštala je arhetip junaka koji je čuvao iskru slobodarstva među Srbima tokom dugog osmanskog ropstva.
Mitske varijante smrti Kraljevića Marka
Vuk Stefanović Karadžić zabeležio je pesmu „Smrt Marka Kraljevića“ (166 stihova) od slepog guslara Filipa Višnjića. Ona pripada grupi kalendarskih pesama o smrti junaka, smeštenih u letnje polugođe (od Đurđevdana do Mitrovdana).
Narodna predanja o Markovoj smrti razlikuju se:
Jedni kažu da ga je u selu Rovinama ubio „karavlaški vojvoda Mirčeta“ zlatnom strelom u usta, tokom boja Turaka s Vlasima.
Drugi pripovedaju da se Šarac zaglibio u bari kod Dunava (ili blizu Negotina, u „Caričinoj bari“), te da su obojica propali; tu se i danas pokazuju bara i ostaci stare crkve na navodnom Markovom grobu.
Treći kažu da je toliko krvi bilo da su konji plivali u njoj; Marko je podigao ruke k nebu: „Bože, šta ću sad?“ Bog ga je prenio sa Šarcem u pećinu, gde spava – sablja mu polako izlazi iz kamena/grede, a Šarac jede mahovinu. Kad mahovina nestane i sablja ispadne, Marko će se probuditi i vratiti na svet. Neki dodaju da je u pećinu pobegao kad je prvi put video pušku, probao je i ranio se u dlan, rekavši: „Sad ne pomaže junaštvo, jer najgora rđa može ubiti najboljeg junaka.“
Ovaj kontrast između istorije i mita čini Marka jedinstvenim fenomenom srpske kulture – od vazala do večnog simbola otpora.
Petar Kolarski fejsbuk profil