Pre nego što su došli reflektori, pre nego što su stigli aplauzi, Majkl Klark Dankan je u Čikagu kopao kanale da bi platio račune. Njegova impozantna pojava činila ga je gotovo neuništivim, ali oni koji su ga poznavali znali su istinu: Bio je stidljiv, blag čovek, odrastao uz majku koja mu je uvek ponavljala:
„Tvoja visina je dar, ali tvoja prava snaga je u tvojoj blagosti.“
Godinama je takođe radio i kao obezbeđenje u noćnim klubovima, štiteći druge dok je u sebi negovao sasvim drugačiji san. Filmska industrija ga je primećivala, ali nije ga zaista videla. „Previše je krupan“, govorili su. „Previše je dobar“, šaputali su, kao da za nežnost nema mesta u Holivudu.
Sudbina se promenila na snimanju filma „Armagedon“. Brus Vilis ga je video kako plače i shvatio da te suze nisu bile gluma, bile su istinite. U tom trenutku je znao da pred sobom ima savršenog čoveka za ulogu Džona Kofija u filmu „Zelena milja“, pogrešno shvaćenog diva koji je u svojim rukama nosio svu bol i svu saosećajnost ovog sveta.
Majkl je plakao u svakoj sceni. Nije glumio, prisećao se svoje majke, osuda koje je trpeo zbog svoje građe, tereta života koji ga je naučio da ostane snažan, a da se ne slomi.
Kada je 2012. godine preminuo, svet nije oplakivao snažno telo. Oplakivao je nežnu dušu koja je svima pokazala da se prava veličina ne meri snagom pesnice, već sposobnošću da dotakneš srca drugih.
Majkl Klark Dankan ostaje večiti podsetnik da ponekad divovi ne riču. Ponekad im je samo potrebno da neko veruje u njih.
Izvor fotografija: Youtube/printscreen; Wikipedia.
Fotografije uredio: @Oficijalnastranicazanimljivo/FB.