PIŠE: Radko Garčević osnivač “Udruženja Vasojevića Primorja i Boke”

Povodom zavjetne slave Vasojevića – Aleksandrovdan, praznik Prenosa moštiju Svetog Aleksandra

Nevskog, u četvrtak 12. septembra, Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski, Arhiepiskop cetinjski i Egzarh sveštenog Trona pećkog, g. Joanikije služio je Svetu arhijerijsku liturgiju u Crkvi Svetog arhangela Mihaila (Vasovoj crkvi) na Nožici u Lijevoj Rijeci. 

Na tradicionalnom susretu izdanaka najvećeg srpskog plemena Vasojevića, koje potiče sa istoimenog prostora ispod Komova i Bjelasice, od izvora Lima do blizu Bijelog Polja i Gusinja, okupilo se više stotina čeljadi iz mnogih krajeva Crne Gore, Srbije kao i iz rasejanja. Bila je to prilika da se ponovo sretnu stari znanci, rođaci i bratstvenici, da se sklope nova i učvrste postojeća prijateljstva, da se ožive uspomene i sećanja na svoje slavne pretke, velikane poput Stefana Nemanje i svetog Save, Karađorđa, Vuka Karadžića, i mnogih drugih koji su svojim životom i delom ostavili neizbrisive i dragocene tragove u srpskoj istoriji. 

 Domaćini ovogodišnjeg susret bilo je bratstvo Mujovića

Uz temelj stare crkve na Nožici kod Lijeve Rijeke, đe je upravo podignuta nova bogomolja posvećena Svetom arhangelu Mihailu, krsnoj slavi Vasojevića, otkriven grob i posmrtni ostaci za koje se vjeruje da pripadaju rodonačelniku glasovitog i izuzetno brojnog i razgranatog plemena Vasojevića – praroditelju Vasu.

Da bi sve to bilo stručno i valjano urađeno, pozvana je i ekipa arheologa, Milan Pravilović, Mitra Cerović i Olivera Žižić, koja je odmah zaključila da su, ne samo temelji crkve, nego i svo groblje oko crkve, sa arheološkog stanovišta vrlo interesantni, da su tu nesumnjivo sačuvani tragovi barem pet-šest minulih vjekova.

Sve to je znak da je u pitanju grobnica, sigurno veoma stara i sva ka ko neke znamenite ličnosti, čim se nalazi na tom mjestu, uz ulaz u crkvu. Stoga je u pomoć pozvana i ekipa antropologa na čelu sa profesorom dr Božinom Ivanovićem. Čim je podignuta pokrovna ploča, ukazala se grobnica, oivičena sa četiri dugačke ploče i ispunjena dvadesetak santimetara debelim slojem najfinije, kao brašno sitne ilovače, u kojem su se odmah ukazale veoma dobro očuvane ljudske kosti.

Naravno, naučnička opreznost, ozbiljnost i odgovornost, nisu dopustili profesoru Ivanoviću da odmah kaže nešto određenije: Izvjesno je da se radi o vrlo starom čoeku, pravom Dinarcu, da je riječ o veoma dobro očuvanim posmrtnim ostacima, za ono vrijeme gorostasno razvijenog čovjeka, iako su veoma dugo u zemlji – kaže Ivanović i objašnjava da su kosti tako dobro sačuvane zahvaljujući upravo ilovači koja se vremenom nataložila u grobu i prosto balsamovala skelet. 

Vasojevići su, pak, tvrdo ubijeđeni da su poslije šest vekova našli grob svog prapretka Vasa, jer je poznato da je to mjesto uz temelj crkve, po crkvenim kanonima rezervisano za njenog ktitora, tim prije što je sasvim sigurno da u to doba na ovim prostorima nije bilo neke druge značajnije, ni duhovne ni svjetovne, ličnosti koja bi zaslužila to grobno mjesto. 

To uvjerenje temelje i na pisanim tragovima i na predanju u kojem živi uvjerenje da je ovu crkvu podigao Vaso sa sinovima i da je potom i sahranjen tu neđe pored crkve.

Vasojevići su najveće srpsko pleme, koje je nastanjeno u istočnom delu Crne Gore, u Lijevoj Rijeci i s obije strane Lima sve do reke Lješnice a nekada se taj predio zvao Stara Srbija. Po drugom predanju

Vasojevići vode porijeklo od Vasa, sina hercegovačkog kralja, koji se takođe preko Crne Gore doselio iz Hercegovine i nastanio na Nožici u Lijevoj Rijeci. Po legendi, Vaso je imao još četiri brata: Pipa, Ozra, Krasa i Ota. Od njih su nastala plemena Piperi i Ozrinići u Crnoj Gori i Krasnići i Hoti u Albaniji.

Pavel Apolonovič Rovinski, koji je više od četvrt vijeka boravio u Crnoj Gori, proučavao prošlost, život i običaje i napisao kapitalna djela o Crnoj Gori, ističe da Vasovi potomci „nijesu znali da objasne, odakle i kada je Vaso došao u Crnu Goru“. Nijesu mogli jer Vaso nije „došljak“ ili srpski prebjeg u Crnoj Gori, već je ponikao, opstao i čelnik plemena Vasojevića postao u Lijevoj Rijeci

Prvobitna, početna, plemenska teritorija i plemensko jezgro Vasojevića formirani su u Lijevoj Rijeci u periodu od druge polovine XV, do sredine XVI vijeka, ujedinjavanjem bratstava crnogorskog podneblja a

Vaso je bio jedan od prvih ili možda prvi vasojevićki čelnik. A sam Vaso je, navodno, imao četiri sina –

Raja, Novaka, Mija i Ðura. Najmlađi Ðuro se odselio u Crmnicu i od njega je nastalo veliko bratstvo Ðurovići a od ostala tri Vasova sina razvile su se tri velike bratstveničke grupe u Vasojevićima – Rajevići, Novakovići i Mijomanovići.

Danas, doduše u Vasojevićima nema nijednog takvog prezimena jer su se bratstva dalje dijelila i cijepala na manje podgrupe ali svi tačno znaju ko od koga vodi porijeklo i svaki iole stariji čovjek može nabrojiti sve pasove svojih predaka do samog rodonačelnika plemena.  Taj broj se već popeo na dvadeset pasova i ako se uzme prosjek od oko trideset godina od pasa do pasa, koji se u nauci smatra objektivnim, potvrđuje se predanje da su Vasojevići na ovim prostorima najmanje šest vjekova. Lijeva rijeka je matica Vasojevića. Nalazi se sa lijeve strane glavnih puteva prema  Albaniji i Turskoj. Tako je i ime dobila. Poznati pesnik i pisac Ratko Deletić napisao je da je „Lijeva Rijeka kolijevka Vasojevića. Ona je, ističe Deletić, svjetlost , iskra,  slobode i duhovnost plemena. Nalazi se ispod neba i Komova. U njoj je mjesto  Nožica, Vasova stolica, kako se u narodu kaže. Na njoj je manastir Vasa Vasojevića, rodonačelnika plemena Vasojevića: Kad je Vaso došao u ove krajeve tu je stao , okrenuo se i rekao: „Ovdje ću da sagradim dom“ i to mjesto nazvaše Nožica. Tu je podigao sebi zaduzbinu, posvetio je Argangelu Mihailu, kao i svi Nemanjići. Vaso je sahranjen pored svoje zadužbine, ne zna se tačno kada,mada ima nekih pretpostavki da je to bilo krajem 14 i početkom 15.veka.

Ispred crkve sahranjen je i senator i vojvoda Miljan Vukov Vešović. Na spomeniku piše: „Slavnom sprskom junaku i borbu za narodnu slobodu vojvodi Miljanu Vukovu, zahvalan narod“.  

Tu su i spomenici poginulim u balkanim, prvom i drugom svjetskom ratu, spomenik hrabrim i odabranim Ljevorečanima u pohodu 300 Vasojevića za Srbiju – 44 imena, urezano je u mermernu ploču.

Devedesetih godina podignuta je i bista igumana Mojsija Zečevića (1780.-1850) za kojeg Ljevorečani kazuju da je iz jake kuće Isovića koje je po junaštvu i čojstvu i Marko Miljanov ovjekovječio u „Primjerima čojstva i junaštva“. On je bio duhovni i svetovni vladar Vasovjevića koji je  zajedno sa vasojevičkim glavarima „ustoličio“ poznati  „Vasojevički zakon od 12 točaka„.

Na ovom mestu se okupljalo pleme sa svojim vojvodom i dugim glavarima na zborove i dogovaranja od pamativijeka. Postoje zapisi (Dečanska hrisovulja iz 1220. i 1330. godine) da je Lijeva Rijeka pripadala Komskoj župi, što znači da je ovaj prostor sa manastirom na Nožici pripadao Dečanskom metohu.

Dakle, Vasojevići su naseljavali prostor oko Komova i doline Lima prije Kosovskog boja 1389.godine.

Vasojevići se drže za jednu porodicu. Lijevom rijekom danas „odleže“ mir.  Čovijek se tu oslobodio žurbe i iluzija. Živi pod zvijezdama okružen raskošnim prirodnim bojama. Mjesto tiho, smješteno s obje strane rijeke, koja se teško probija kroz klisure prema Morači. Nekoliko kuća od kamena ćuti pored puta.Tu je istorija ovog kraja, zapisano vijeme, ljudi, pogibije, bojevi …

Prvi pisani pomen Vasojevića, inače, datira iz 1444. godine. Konstantin Jireček, naime, navodi jedan dokument iz tog vremena koji se čuva u Dubrovačkom arhivu. Izvjesni Brajan Prodanić se žali dubrovačkom sudu kako mu je šezdeset gorštaka: Pipera, Bjelopavlića i Vasojevića, napalo trgovački karavan, ubilo brata i opljačkalo robu.  Ako se zna da je potrebno barem sto godina da se nekom lokalitetu ili plemenskoj zajednici ustali ime, po nekom od istaknutih predaka, onda se narodno predanje da je prapredak Vasojevića na ove prostore doselio polovinom četrnaestog vijeka u potpunosti potvrđuje. U narodnom predanju se, inače, spominje i Vasoje i Vaso. Po jednima, riječ je o jednoj te istoj ličnosti, a po drugima poznatiji i mlađi Vaso je potomak, unuk ili praunuk Vasojev.

Vasojevići su tu živjeli sve do sedamnaestog vijeka, proširujući pomalo teritoriju na račun okolnih plemena, a tek tada je krenula njihova ekspanzija u dolinu Lima i druge krajeve van stare postojbine. Kud god su se selili, međutim, ljubomorno su čuvali svoje tradicije i veoma naglašeno uvijek isticali svoje porijeklo i korijen, danas razgranat do gotovo nevjerovatnog broja bratstava.   

U Vasojevićima je od davnina postojao običaji zakonik, još iz vremena vojvoda Otaševa i Rovinjskog (1673.) i očuvao se sve do Katanića. Bila je to modifikacija Dušanovog zakonika, tačnije Vasovjevički zakon u 12 točaka proizašao je iz njega. Ovaj zakonik je odvajkada važio u Vasojevićima, koji j su po njemu živjeli i ponašali se.

Zaslugom igumana Mojsija Zečevića ovaj zakon je u 18. vijeku modifikovan i potvrdjen na svopštoj narodnoj skupštini. „Mojsije je ovim zakonom htio, uz pomoć narodnih prvaka  da putem pisanog, a od naroda potvrdjenog i poštovanog zakona uvede red i mir u svakom plamenu, da osudi i odstrani mnoga zla i ružne navike koje su mu nalazile maha i podrške u plemenskom načinu života, da iskorijeni i razbije nazadne i zastarjele pojave, koje su ugrožavale opstanak i razvoj plemena“, piše Mirko Vujačić uz knjizi „O igumanu Mojsiju Zečeviću“.

Vasojevići su postradali u brojnim ratovima, i bili su česta meta napada i progona upravo zbog snažnog patriotskog duha i pridržavanja normi Vasojevićkog zakonika koji je imao svega 12 tačaka.

Vasojevički zakon u 12 točaka je, zapravo, prvi pisani zakon u Crnoj Gori. Poslije njega, u vrijeme kneza Danila Petrovića, donesen je zakon Crne Gore. 

Ovaj zakon  nosi sve humane odrednice i pozitivne regule, ne samo onog vremena, nego i danas  važi u plemenu Vasojevića, jer je duboko ukorijenjen u narodu.

Vasojevicki zakon u 12. točaka

TOČKA PRVA

-Da se bespogovorno umire sva bratstva vasojevička i srbljačka. Ko ne bude oldžija, da bude nagondžija.

-Da muška glava bude trista groša, a ženska trista jedan.

TOČKA DRUGA

-Nove džamije da se ne grade, a stare da se zabatale.

-Poturčenjake niko da ne ubija, no da se ostavi svakome bratstvu da svoje vrne u prađedovsku vjeru. Ako poturice ne budu oldžije, da budu nagondžije, a ćoteci što ko ponese.

-Ko se podanas poturči i lažnu vjeru primi, da se za Turčina drži.

TOČKA TREĆA

-Ko ne priteče u pomoć kad dušmani udare na graničare, da nema nikakva dijela u plijenu i da se od njega niko ne ženi niti mu đevojku daje.

-Ko ubije ili plijeni Kolašinca bez znanja Slatinjana kad ovi drže vjeru s Kolašinom gradom, da Slatinjanima duguje krv.

TOČKA ČETVRTA

-Ko srpsko ukrade pa se ufati, da plati duplo i kmetovima ručak. Ako se ne ufati, da mu je aram.

-Ko tursko ukrade, da mu je alal.

TOČKA PETA

-Ko u kući kačkine drži, da im je drug.

TOČKA ŠESTA

-Koji Branković dušmanima javi što glavari i narod zbore, da se obestrvi on i svako njegov na vječni vijek i amin.

-Ko svoje glavare preskoči i od tuđina pravicu traži, da je kriv.

-Ko podanas ode veziru u Skadar, da se k nama više ne vrće, a ako se vrne, da se turi pod tomruke, pa ako se pokaje, da se pusti, a ako ne pokaje, da se obestrvi.

TOČKA SEDMA

-Karvan niko da ne dira, no neka ide kud ga put vodi. Ako česovu štetu učini da odmah i bespogovorno plati; ako to neće, da mu poharani zadrži konje i tovar dokle kmet dođe i da bude kako kmet reče. Ako kmet u selu nije, da presudi prvi pošten čovjek koji se u blizini nađe.

TOČKA OSMA

-Duhovnici kad u boj idu, da obritve bradu i da nose naške haljine; ako to neće, da im glavari džebanu ne daju. -Bog je stvorio ženu, a ne Satana, i to tako da ostane navijek amin. Ko protivno govorio, da je proklet: na ovome svijetu neimao anđela-čuvara, a na onome ne vidio raja, već mu duša vječito u paklu bila i ispaštala njegove muke.

– Duhovnici da se ostave žena, a koji se kurvarom obrete, i to se načisto dokaže, da se uštroji i od sveštenodejstva odluči.

TOČKA DEVETA

-Turci da klanjaju na svoju zemlju. Ko ih ufati da to rade na njegovu zemlju, da je vlastan motkom ih oćerati, a ćoteci što ko ponese.

-Hrišćani su voljni i na Spasovdan zabosti krstove i na nehrišćanske zemlje koje okružuju njihova imanja. Nehrišćani mogu te krstove ukloniti sa svojih bašta tek sjutradan po Spasovudne, a nikako prije. Ko protivno učini, da plati selu štetu i ručak kmetu.

-Ko se podanas ufati da vještice fata, da se turi pod tomruke za petnaest dana. Ako bi bilo česove štete da i to plati.

-Ko kopile u vodu udavi, da se pod gomilu turi.

-Ko se ufati da radi u zavjetne dane, da mu se sve pokvari i nečastivom preda što tih dana uradi, a kmetovima obaška ručak.

– Koji kovač ne udari na Božić prije sunca čekićem u nakovanju, pa se to načisto dokaže, da mu se prelomi čekić i nakovanj, a on i svako njegov obestrvi.

TOČKA DESETA

-Ko svoju kuću i porodicu zabatali da se liši svake vojničke časti.

TOČKA JEDANAESTA

-Da danka drugog nema osim vojvodske akče

-Da vojvodska akča bude po dva groša s dima na dim.

TOČKA DVANAESTA

– Da se Vasojevičko drži od Nožice do Lješnice, od Bjelasice do na vrh Ržanice i Brezojevica crkva, koja cvili medju turskim gradovima kao ljuta guja medju ognjevima.

Drugi o zakonu

„Zakon je imao silno moralno dejstvo u narodu“; piše dr Slobodan Tomović.“Njime su bile predvidjene i sankcije za slučaj islamiziranja. On je važan istorijski dokument toga doba. U njemu je izraženo snažno zajedništvo naroda, plemena, bez obzira na njegovu plemensku raznorodnost. On je precizirao moralne, pa i fizičke norme za one koji dovedu u pitanje čast, ugled i interes šire narodne zajednice“.

„Vasojevići su se još od 16 vijeka odmetnuli od Turaka i prestali da im plaćaju danak i primaju vojvode koje je skadarski vezir odredjivao. Samim tim aktom odmetanja“, ističe dr Ilija Jelić, koji je i doktorirao na temi Vasojevičkog zakona,“oni su otpočeli živjeti svojim posebnim i samostalnim životom, pa sledstveno donosili razna pravila i stege kojima su se u svom radu i životu imali upravljali.

Iguman Mojsivje Zečević, čijom zaslugom je i obnovljen Zakon, smatra da „bez stroge zakonitosti, bez pravde  i uopšte dobrih pisanih normi i dogovora ne može biti individualne, ni opste sreće.

Pravda drži red

Znao je narod Vasojevića da pravda drži red kao i to da princip slobode ide sa zakonitošću i pravdom. Soga je iguman Mojsije htio da ovim zakonom sačuva homogenost plemena, pogotovu od islamizacije. A to će uspjeti samo zakonskim normama, odnosno ako plemenske običaje i medjusobne morme oživotvori i da im pisanu i zakonodavnu snagu na sveopštem narodnom saboru. Prema tome, on kao duhovni i svetovni glavar plemena predstvljao je  moharha, učešće glavara predstvljalo je aristokratiju, a učešće naroda demokratski elemenat. Sve to sačinjava Skupštinu, neku vrstu zakonodavne vlasti, odnosno izvršni organ, pa otuda i tvrdnje da je ovaj prvi demokratski zakon toga vremena.

Sloboda i odbrana plmena i pojedinca bili su primarni amanet svih. Sa slobodom se dovode u vezi čast, ponos i nacionalno ime. Mojsije je ovaj zakon zasnivao kao što se vidi, na temelju legaliteta, pravde, pravice i slobode, Proklamovao je principe jednakosti, bratstva i sloge. Za njega je zakonitost bez pravde i slobode, bez jednakosti ljudi i bez bratske sloge i ljubavi, isto što i tijelo bez duše.

Danas možemo  različito analizirati ovaj zakon, slagati se ili ne slagati s njegovim regulama, osporavati ih  ili odobravati  – i jedno i drugo je izlišno. Jer, on postoji kao činjenica, ne samo društveno-pravna, nego i istorijska. On zapavo svjedoči o postojanosti jednog naroda i jednog plemena, o njegovoj svijesti i slobodarskom i nacionalnom duhu.

Vasojevići su dali puno znamenitih ljudi, a porijeklo iz ovog velikog srpskog plemena vodi Vuk Stevanović Karadžić

 Karađorđe Petrović i svi vladari iz dinastije Karađorđevića, kralj Petar je još prije dolaska na prijesto dao da se obnovi porodična kuća u selu Kraljama kod Andrijevice,

Lijeva Rijeka, koje se smatra rasadnikom srpstva, ovo područje stvorilo je mnogo poznatih i obrazovanih pojedinaca. U monografiji o Vasojevićima, koja je objavljena 2010. godine, navedeno je da je pleme Vasojevići, a to je prostor Andrijevice i Berana dalo oko 200 doktora nauka. To je dakle do 2010. godine. radi se o velikom broju intelektualaca iz raznih oblasti. Nažalost, najveći dio tih doktora nauka danas nisu ovdje, već su svoje znanje dijelili u drugim gradovima Crne Gore, ali i ostalih zemalja ali i pored te činjenice mnogi od njih su došli da upotpune sveukupnu atmosferu  skupa Vasovoga čiji su domaćini bili Mujovići atmosferi koja je odisala je mirisom rodnog kraja. Do kasno u noć trajalo je veselje, smenjivale su se zdravice i pošalice, prigodne besede i natpevavanja, da bi na kraju bio dogovoren i novi susret. Domaćinstvo za narednu godinu preuzeo je sveštenik Anđelko Boričić.

*prve tri poslednja fototgafija preuzeta sa sajta “Svetigora” Foto: Željko Drašković