Nova knjiga „Drugovanja“ Veliše Kadića I Radojice Stankovića
MIŠO
Da nije bilo đeda Jova i njegovog čudesnog konja Vranca na kojem je jezdio po selu Dragoševcu, na padinama Sinjavine, ko zna kojim bi umjetničkim putem pošao Miomir Mišo Vemić, čuveni slikar, roker, pecaroš i degustator baksuzije. Emocije koje je tada ponio kao klinac, posmatrajući voljenog đeda kako jaše Vranca, nikada nijesu presahle, a ni izblijedjele. I zato je naš drug i prijatelj uvršten među pedeset svjetskih umjetnika koji su se zadnjih dvjesta godina bavili temom konja, po izboru profesora dr Erola Jildira sa Univerziteta Gellisim u Istanbulu.
Remek djela Miša Vemića odavno su postala interesantna izvan granica Crne Gore i regiona. Tako je slavni turski pisac i nobelovac Orhan Pamuk vlasnik jedne od brojnih slika iz bogate Mišove kolekcije, dok je druga završila u ruke kume britanske kraljice Elizabete….
Mišo je nekada bio aktivan muzičar, roker, svirao u doba kada su muzičkom planetom harali Stonsi, Dorsi, Cepelin… Sjećam se daleke 1989.godine kada su on i Rajo Golubović osnovali grupu „Rebeka“. Prve autorske kompozicije snimljene u studiju Ljuba Stanišića za kratko vrijeme postale su hit. Takve su bile „Rebeka“, „Marko Kraljević“, „Ulične tuće“, „Svi ste vi isti“… Mišov bend ostao je upamćen i po tome što su bili dobar takmac regionalnim muzičkim gigantima poput „Riblje čorbe“, „Zabranjenog pušenja“, „Generacije 5“, „Smaka“ …
Danas Mikeli u trenucima odmora skokne do zavičaja gdje nađe najljepši odmor, krijepeći se uz cicvaru, kačamak i druge tajne zdrave kuhinje Dragoševca. Jednom prilikom je novinarima u šeretskom stilu rekao da od pića najviše voli koktel od žuči i meda.
-Tada se najlakše pije. Kako kaže naš veliki Njegoš, najslađe piće je duhovno. Ostaću zasad pri tome, uz po neko pivo, odgovarao je na pitanje „sedme sile“.
Od kako je korona poremetila ritam naših života u njegov atelje zagospodarila je „baksuzija“. Baš nekako u vrijeme „policijskog sata“ Mišo, Šapura, Mirko Toljić i ja branili smo se od prokletog virusa uglavnom alkoholom, ali i muzikom. Mišo bi uzeo gitaru, Mirko saksafon i „udarali“ bi po notama. Dok je korona stezala obruč oko Crne Gore, mnogi su joj se odupirali dobrom atmosferom. I upravo u takvom ambijentu stvarana su najbolja djela. Srećom i umjetnost i umjetnici su preživjeli tu pošast.
Atelje je Mišov drugi dom. Uvijek kada bi zasukao rukave, uzeo kičicu osluškivao bi korake uz stepenice nadajući se da su oni komšije Željka Šapurića koji će otvoriti vrata svoje susjedne „ordinacije“ i što je najvažnije vrata frižidera u kome čame boce i limenke svakojakog pića.
Često bih dobijao dojavu da u jednom od ova dva ateleja imamo vanredni „kolegijum“ , stizao sav zajapuren i znojav, zauzimao busiju i ostajao do duboko u noć uz cug, evergrin i Mišovu priču o muzičkim i slikarskim dožvljajima često dočekujući novi dan.
Upravo, dok sam radio na ovoj priči, poslao mi je kratku poruku na telefonu:
-Veliša, kad pijemo baksuziju?
