Nova knjiga Veliše Kadića I Radojice Stankovića
KRULANOVIĆI
Zaboravili smo da se smijemo!
Nakon ove rečenice koju je profesor Radinko Krulanović izustio u jednom od intervjua u „Večernjim novоstima“ shvatio sam da smo kao narod postali robovi onog svijeta koji je nametnuo sve gluposti koje nas okupiraju. Pokušavamo da budemo svi isti –„kopi pejs“, načmoreni i zatvoreni u sebe.
Ali, srećna je okolnost što imam drugove, prijatelje i kumove koji nam svakodnevno vraćaju osmjeh na licu koliko god vrijeme bilo teško. Kumovska kuća Krulanovića je najbolja terapija za zdrav život!
Dok je upravljao Parohijskim domom Krule je brojnim događajima uljepšavao život, vraćao gradu Nikšić imidz kultnog i kulturnog grada. Tako je i danas čijim trudom Nikšićko pozorište doživljava renesansu. Znamo se godinama, još dok je kao profesor gradio sjajnu karijeru u Gimnaziji sve do časa kada se ime srpskog jezika našlo na udaru kvazi lingvista i represivnog režima a on sa još svojih 26 kolega ostao bez posla zbog odbrane jezika. Teško vrijeme počelo je da se nadvija nad Gorom Crnom. Ko je god drugačije mislio od vlasti plaćao je ceh. Krule je svoj otpor prema svemu lošem gradio kroz svoje knjige, zbirke pjesama čiji stihovi ne odzvanjaju samo ovim našim gorama nego i regionom. Na udaru smo bili i mi, novinari beogradskih listova. Dok smo Rade Vukićević i ja tražili po gradu prostor iz kojeg bi mogli da radimo pojavio se jedne noći u Parohijskom domu Krule i onako bratski priđe i upita da li nam treba kancelarija i da bi mogli da koristimo jednu njihovu prostoriju. Dogovor sklopismo za tren, uselismo se i postadosmo dio jednog lijepog „preduzeća“. Svako jutro bilo nam je dobro jutro. Sjeli bi za stolom koji je već pripremio kum Mikonja-Mića i „okitio“ poznatim rekvizitima za „kolegijum“. To je bilo najljepše stjecište, kutak za svakog dobronamjernog čovjeka. Dolazio bi tadašnji episkop Joanikije, prozborio koju riječ sa nama i tako nas krijepio, sveštenici dragi prijatelji, akademici, profesori, radnici, kolege žurnalisti…
Sa Mićom sam nekad davno bio kolega dok je objavljivao tekstove u „Nikšićkim novinama“, tako da smo lakše nalazili teme koje bi nas zanimale. Tih godina družili smo se intenzivno i sa ostalom ekipom Ljiljom, Zoricom, Dacom… Kada bi se pisalo o Mićinoj životnoj biografiji trebala bi knjiga! Ovako, samo ću navesti da je druženje sa njim uvijek praznik. Eh, kad bi znale da govore nikšićke kafane, pa i ona Vir kojom je gazdovao Pero Đorojević ili birtije po Humcima….
Ova kratka priča ne bi bila potpuna bez Neđeljka -Neđa, Krulovog i Mićinog strica. Mnogo smo sati provodili kod Mike u kafani, ali i na drugim mjestima. Mnogo tekstova sam napisao o Neđovim borbama za zdravu i čistu Župu, njegovom čuvenom učešću u TV kvizu uoči referenduma gdje je branio ono čuveno „NE“, koje je bilo „pancir“ suverenistima 2006.godine.
PESMA I ŽENA
Cela beše lepa, kao pesma,
i belja od belog.
I oči joj ne behu od ovog sveta.
I svi koji videše koliko je lepa
postadoše nemi.
O, zar je lepota tako čudesno sveta
da pred njom gubim reči?
I u tom nebeskom javu
od beline reči
ti prizivaš pesmu,
a pesma tebe
da joj budeš pesma…
