Dobro jutro!
NOVA HIT KNJIGA DRUGOVANJA ZAJEDNIČKO DJELO PRIJATELJA I DRUGOVA KOJI SU ČETIRI DECENIJE KAO ROĐENA BRAĆA
AUTORI VELIŠA KADIĆ I RADOJICA STANKOVIĆ
DRAŠKO OROVIĆ
Nikšić je grad koji moraš da voliš…
U njemu, pored geografskih i istorijskih znamenitosti, kestenja i lipa, Šobićeve gitare, Mandićeve glume, Vitove jeseni, Skaletovih skokova, Bečanovićeve titule svjetskog prvaka, boksera, poput Gaja, Žike, Ratka, Lola, Nikca, Felinija iz Nikšića – našeg Živka, mnogih profesora, doktora, plemenitih i dragih ljudi, onih sa druge strane zakona koji bi te iznenadili kakvu imaju dušu i liriku u sebi ( Nevjerovatno !), pa šahista, strijelaca, košarkaša- svjetskih zvijezda, rukometaša, šahista , novinara, pjevača…
Nabrajao bih do sjutra…
U takvom ambijentu, rasli smo i nas dvojica.
Drasko, mnogo tiše u javnom životu, nego ja.
Poznanstvo datira iz najljepšeg perioda, period Osnovne škole – Luka Simonović u samom centru grada.
Izuzetno pronicljiv ( Vasojević iz LIJEVE RIJEKE), sjajan đak, ali prije svega, častan i vjeran drug.
Sjećam se naših vannastavnih aktivnosti…
Košarka- solidno, odbojka – katastrofa, rukomet – sjajni…
E, baš u tom dobu, rukomet nam je bio prva ljubav.
Vođeni poštovanom nastavnicom Bosiljkom Zeković, uspjeli smo da postanemo prvaci Crne Gore, Draško, mlađi godinu dana, kao bek i ja na poziciji centra.
Isto tako, sa trenerom Božom Mušikićem, registrujemo se u rukometnom klubu Čelik i ponavljamo, klupski, istovjetni uspjeh.
Zahvaljujući sirotinjskom odnosu i uslova koji su bili na najnižem nivou, ubrzo ta odlična generacija gubi interesovanje i polazi drugim putevima.
Da nije tužno, bilo bi smiješno…
Draško, kasnije odlazi u Novi Sad, završava mašinstvo- pogonski inžinjer, i sam se se ne mogu načuditi kako nije završio nuklearnu fiziku.
Eto, takav je bio kapacitet…
Mora da se zaljubio?
A zaljubio se u Anu, dobili su Andriju i Danila i to mu je najveća i najdraža diploma…
Družimo se u KUD- u Zahumlje , đe on radi, evociramo uspomene i gajimo i zalivamo naše prijateljstvo.
Ponosno !
